Kategorije
Uncategorized

Kako protiv rata: uloga pojedinca na primjeru ukrajinske izbjegličke krize

Kako protiv rata: uloga pojedinca na primjeru ukrajinske izbjegličke krize

Hrvatski jezični portal definira pojam rat kao „oružani sukob velikih razmjera između dviju ili više država, dvaju naroda, dviju ljudskih skupina“, a njegovo preneseno značenje može biti i „svađa, neprijateljstvo, borba“ u širem smislu. Vrlo je to sažeta i precizna definicija, pogodna za rječničke potrebe, ali nedostatna za naše. „Besmislen zločin protiv čovječnosti“ meni bi bila draža, mada bi se u tom slučaju definicija mogla odnositi na više pojmova. Zadržimo se na ratu, čija jezgra stvarno jest oružani sukob koji vode države ili narodi, ali čija težina zahvaća mnogo više: ratovi izazivaju izbjegličke krize, ekonomske krize, uništavaju okoliš i trate resurse na sredstva za ubijanje. Najvažnije od svega, rat pogađa pojedinca, njegovu obitelj, njegov dom, njegov dotadašnji način života, njegovu rutinu – pojedinca, koji se slučajem loše sreće našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i biva uvučen u krvavi sukob.

Rat koji je obilježio 2022. godinu trenutni je rat Ukrajine i Rusije, pokrenut ruskom invazijom na tu zemlju 24. veljače (iako bi se njegov početak mogao tražiti još u 2014.). Za vrijeme pisanja ovog članka (04.09.2022.) rat je ušao u 193. dan i ne nazire mu se kraj. Radi se o najvećem oružanom sukobu u Europi od kraja Drugog svjetskog rata. Ujedno želim naglasiti da ovo nije jedini aktivni sukob, makar je privukao najveću medijsku pozornost, i da se slične tragedije odvijaju u raznim kutovima svijeta, neke od kojih traju već duže od desetljeća. Smatram da je svaki od tih jednako bolna priča i da zaslužuje jednaku dozu pažnje, ali se u ovom članku orijentiram na rusko-ukrajinski rat zbog osobnog iskustva s ukrajinskim izbjeglicama.

Studiram ruski jezik već četiri godine, otkako sam 2018. upisao Filozofski fakultet u Zagrebu (smjer: anglistika – ruski jezik i književnost). Nedugo nakon početka rata, profesori s ruske katedre pitali su nas, studente, ima li zainteresiranih za volontiranje s ukrajinskim izbjeglicama, tj. jesmo li voljni pomoći im usvojiti hrvatski jezik ili raditi kao prevoditelji kada trebaju ispuniti obrasce, otići doktoru i sl. Javio sam se, zajedno s mnogim drugim kolegama s ruske ili ukrajinske katedre, i ubacili su me u WhatsApp grupu. Nadao sam se da će volontiranje početi kada smo stvorili grupu, u ožujku, ali se zbog birokracije sve malo odužilo i organizatori su nas pitali za pomoć tek u lipnju. Tada sam već bio zauzet ispitima i imao planove za ljeto, pa nisam bio slobodan.

Prvi od tih planova bio je boravak na Krku, gdje sam imao priliku upoznati se s grupom Ukrajinaca koji su ondje radili kao sezonski radnici. Bilo im je drago što mogu s nekim komunicirati i pozvali su me na večeru. Večera je započela smijehom i veseljem, ali je završila suzama. Podijelili su sa mnom tužna iskustva bježanja iz Ukrajine, objasnili koliko ih je potresao rat, i rekli da su svakodnevno u kontaktu s obitelji koja je ondje ostala: muževima i sinovima koji su se ostali boriti. Nakon Krka, sudjelovao sam na European Youth Weeks projektu u Heppenheimu, gradu u Njemačkoj. Radi se o internacionalnoj razmjeni s gotovo 40 mladih iz 10 zemalja Europske Unije čiji je cilj poticanje na građanski aktivizam. Bio je to moj prvi projekt neformalnog obrazovanja. Sudionici su bili smješteni u jednoj kući, Haus am Maiberg, gdje je ujedno bila smještena obitelj iz Ukrajine. Razgovori s devetogodišnjom Ukrajinkom, koja se voljela pridružiti nama sudionicima projekta dok bi odmarali od raznih aktivnosti, dodatno su me potaknuli da se angažiram pri povratku u Zagreb.

Drugom polovicom kolovoza napokon sam se javio za volontiranje. Učim grupu od osmero Ukrajinaca (6-16 godina) čitati, pisati i govoriti hrvatski, i nastavit ću ih obučavati sve do početka fakulteta, dakle do listopada. Najprije sam se dogovorio za raspored s njihovim odgojiteljima (svih osmero su siročad – ne zbog rata) i održao im pokusno predavanje da testiram svoje nastavničke sposobnosti. Prvi je sat, dakle, više služio kao poduka meni nego njima. Djeca su pokazala interes, odgojitelji su bili zadovoljni mojom izvedbom, pa smo se složili da nastavim s podučavanjem. Nastavu im držim pet dana u tjednu (ponedjeljkom i utorkom radim pa tada nisam dostupan), osim ako imaju neku aktivnost isplaniranu nedjeljom, koja u tom slučaju postaje moj slobodni dan. Savjetovao sam se s prijateljicom koja je prije obučavala izbjeglice iz arapskih zemalja hrvatskom jeziku o metodama koje je ona koristila i dobio od nje korisne materijale. Prvi tjedan koncentrirali smo se na abecedu i neke osnove (hvala, molim, dobar dan…), izoštrili novo pismo diktatima i poboljšali raspoznavanje novih slova vježbama čitanja. Jednom kada su usvojili latinicu, nastavili smo dalje s gramatikom i vokabularom. Drugi smo tjedan, dakle, vježbali upoznavanje (zovem se, moje ime je, kako se zoveš…), raspoloženja (dobro sam, loše sam, kako si…), glagol „biti“, negacije i pitanja. Nakon dva tjedna sastavio sam im provjeru znanja, da vidim koliko prate i trebam li se vratiti nekim lekcijama, te su me ugodno iznenadili odličnim rezultatima. Ovaj ponedjeljak (05.09.2022.) kreću u školu, u nove avanture, pa ću od sada također pomagati i sa školskim gradivom. Čim budu okruženi hrvatskim jezikom, siguran sam da će ga tim prije usvojiti. Jedina je iznimka od svega rečenog najmlađi, šestogodišnjak, s kojim radim odvojeno od ostalih sedmero jer on ne bi mogao držati korak s grupom. S njim i dalje ponavljam abecedu koliko god mu to koncentracija dopušta, a sad kad je krenuo u vrtić nadam se da će i sam pokupiti dosta riječi i izraza. S prijateljem polako dogovaram da me zamijeni jednom kada fakultet počne kako bi grupa i dalje dobivala svu potrebnu pomoć i podršku. Pametna su i vrijedna to djeca, i želim im mnogo uspjeha u životu.

Tragedija po ljudski život izazvana ratom nije ništa novo. Ratovi su se vodili otkako – kao vrsta – znamo za sebe i naivno je misliti da ćemo ih ikada iskorijeniti. Njihova priroda može se promijeniti, i mijenja se, ali šteta koju nanose nevinima konstantna je posljedica. Što može učiniti pojedinac protiv svog tog ludila koje je preživjelo ispit vremena? Može se mnogo toga, direktno ili indirektno. Ako živiš u demokratskoj zemlji i imaš pravo glasa (a to je „pravo“ i svojevrsna „privilegija“, jer nemaju ga svi u svijetu) koristi ga mudro – biraj one opcije koje zagovaraju mir, koje ne šalju vojsku u prekooceanske države, ne potiču vojnu industriju, već pomažu ljudima zahvaćenima ratom. To ne košta ni lipe, samo traži od tebe da ubaciš papirić u kutiju – ništa lakše. Unesrećenim ljudima možeš pomoći i raznim donacijama koje im dopremaju udruge poput Crvenog križa. To su ljudi koji u većini slučajeva izgube doslovno sve. Razveselit će ih što god da možeš pružiti. Solidarnost možeš pokazati i volontiranjem, što toplo preporučujem. Tada si direktno uključen, direktno pridonosiš, pri čemu olakšavaš ljudima da se priviknu na novo okružje i da polako stvore nov život. Ponekad je potrebno tako malo da usrećiš drugog, a samo će te iskustvo garantirano ispuniti.

Teo Francišković

Kategorije
Uncategorized

Razgovori sa učesnicima i učesnicama letnje škole u Sremskim Karlovcima

Na ovogodišnjoj Regionalnoj ljetnoj aktivističkoj školi sudjelovalo nas je više od trideset aktivistkinja i aktivista, mladih aktivnih građanki i građana iz područja ekologije, feminizma, studentskog aktivizma, socijalnog rada i rada s djecom. Slušali smo o raznim temama, dijelili iskustva i perspektive dobivene formalno i neformalno i razmijenili kontakte sa ciljem još boljeg povezivanja i djelovanja zajedno. Svoje sam suučesnice i suučesnike upitala što su naučili na ovogodišnjoj školi, a da će koristiti u svom aktivizmu u budućnosti.

Antonio Šango, riječki student novinarstva u Zagrebu, naveo je samoorganizaciju i učenje o njenim principima kao nešto što ga se najviše dojmilo. Dosad nije bio u prilici učiti o tome, a inspirirao ga je taj koncept zbog mogućnosti humanijeg organiziranja aktivističkih struktura. Povezivanje i učenje od sudionica i sudionika iz Srbije i Slovenije u slobodno vrijeme mu je puno vrijedilo zbog neobjektivnog narativa u hrvatskim medijima i važnosti međusobnog razumijevanja, a i učenja o aktivističkim aktivnostima u regiji.

Luka Brkić je student sociologije i volonter Društvenog centra Indigo u Nišu koja djeluje u romskom naselju Crvena Zvezda već više od 10 godina. Luka s romskom djecom radi u školi, a novostečeno znanje o seksualnosti i seksualnom odgoju, koje je primio u neformalnim razgovorima između i nakon predavanja, istaknuo je kao nešto što će mu u radu sigurno pomoći dalje. Informacije o ekološkom aktivizmu i stanju koje prijeti Srbiji, a pogotovo romskim naseljima, te znanje o samoorganizaciji, pomoći će mu pokrenuti akciju čišćenja rijeke Nišave koju, pogotovo preko ljeta, neodgovorni građani pune smećem.

Vidu Ružić, koja trenutno radi na projektu poticanja mladih s područja Međimurja na građanski aktivizam i ekološku osviještenost i upisuje studije sociologije i pedagogije u Zagrebu, inspiriralo je upoznati toliko ljudi koji žive u skladu sa svojim vrijednostima. Iako je teško, ipak neki od nas imaju priliku obrazovati se i usmjeriti svoj rad prema dobrom cilju. Istaknula je obrazovanje o problemima i korupciji u zajednici i lokalno djelovanje kao prve korake prema boljitku.

Umjetnica i aktivistkinja u svojoj lokalnoj zajednici, Iva Ružić, bila je oduševljena raznolikosti polaznica i polaznika i prilikom za umrežavanje. Također, Gongova predavanja o javnim dobrima naveli su ju na razmišljanje o pasivnosti građana u Hrvatskoj i našem pravu na zauzimanje prostora i ulica. Iskustvo škole dokazalo joj je važnost aktivnog slušanja, razumijevanja i strpljenja, kako bismo efikasno djelovali na druge i pomogli im.

Nina Ciganović, studentica prava i ekološka aktivistkinja koja je i tijekom škole žurila iz Sremskih Karlovaca u Novi Sad kako bi sudjelovala u prosvjedu protiv usvajanja Gradskog urbanističkog plana, na školi je razmišljala o sagorijevanju i važnosti bavljenja sobom u aktivizmu. Moramo se boriti na svim frontovima, biti konstantno izloženi teškim iskustvima i temama, ali jedini način da se pobrinemo da naš rad bude konstruktivan i kvalitetan je da se brinemo za sebe.

S Bornom Lozom, članom političke stranke Možemo! i predsjednikom Vijeća mjesnog odbora zagrebačkih Vrbana, najviše će ostati znanje o lokalnim bitkama za javna dobra i priča o volonterima u kampu Šodroš koji su se samoorganizirali kako bi zaštitili prirodu od bespravnog krčenja šume.

Dugogodišnja volonterka Crvenog Križa, Lovorka Vulin, istaknula je važnost forme interaktivnih predavanja kao veliku prednost Škole. Iako nije bila dobro upoznata sa svim temama, radeći u timovima s ostalim sudionicima produbila je znanje i naučila kako aktivno djelovati i organizirati se, a novostečene informacije o antiratnom pokretu i aktivizmu planira odmah početi koristiti u svom radu.

Veronika Tržan iz Ljubljane bavi se studentskim aktivizmom protiv seksualnog nasilja i korupcije u studentskim tijelima. Dosad se nije susretala s ekološkim aktivizmom i mnogo je naučila o važnosti direktnih akcija i inicijativi građana za zaštitu okoliša. Učenje o ekološkoj krizi u Srbiji i hitnosti situacije bilo joj je vrlo korisno jer smatra da su građani Slovenije po tom pitanju vrlo pasivni.

Lovro Turalija, ponovni pokretač zamrle studentske inicijative Zeleni Filozofski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, govori kako ga se dojmilo predavanje Jovane Radević i rad ekoloških aktivista u Novom Sadu. Tijekom škole je shvatio koliko angažirani i voljni mladi imaju snage. Osvijestio je važnost rada na onome u što vjerujemo i „izgubio kapacitet da sumnja u sebe“!

Student Fakulteta političkih nauka u Beogradu i prošlogodišnji polaznik Regionalne škole, Lazar Smilić, zajedno sa još nekoliko je kolegica, uz podršku Inicijative mladih za ljudska prava, dobio priliku pokrenuti regionalnu inicijativu Neznalica-sveznalica. Inicijativa obrazuje mlade iz regije o zdravstvenoj, političkoj i društvenoj pismenosti, a djeluje preko društvenih mreža, šireći informacije o aktualnim temama i pitanjima mladih.

Marina Mlakar

Kategorije
Uncategorized

Regionalna letnja aktivistička škola – Trenutak je sada! – dnevnik medijske grupe

Ponedjeljak 18.07.2022 Dolazak

Zahvaljujući organizatorima Omladinski centar CK13, Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska, Gong i Danes je nov dan 32 mladih ljudi iz Srbije, Slovenije i Hrvatske okupilo se u Ekološkom centru Radulovački u Sremskim Karlovcima s jedim ciljem: saznati više o društvenom aktivizmu i održivosti aktivističkog djelovanja, kako bi stekli nova znanja i vještine građanskog samoorganizovanja, razmijeniti dosadašnja iskustva s mladima istih pogleda na svijet i sa onima koji žele biti pokretači pozitivnih promjena u društvu.

Uvečer pristižu svi u Eko centar, neki svježi i orni, neki usaftani i od dugog puta izmoreni, ali svi puni dojmova i nestrpljivi da saznaju što ih na ovoj jednotjednoj edukaciji očekuje. Najprije se upoznaju sa organizatorima, a zatim i međusobno za vrijeme večere uz kratko, ali informativno intervjuiranje osobe koja je nasumično sjela prekoputa. Otkrivali smo koje supermoći bismo imali, koliko bismo daleko išli u borbi da se izborimo za svoja uvjerenja i na koje naše postignuće smo najponosniji. Aktivisti u nama su probuđeni. Uzbuđeni, tonemo u san veseleći se novom danu.

Utorak 19.07.2022. Društvo u prirodi

Nakon što smo ponovo utvrdili kako se ko zove, uz zgodnu igru opisivanja sebe pridjevima (autentična Adela, blesavi Bruno, luda Lucija, neustrašiva, odnosno, kad se igra preokrenula u pokvareni telefon, ispalo je nametljiva Nina) prešli smo u salu “Košnica” gde su se već rojile ideje o samoorganizovanju mladih. Tamo nas dočekaju Borislav Prodanović i Hana Kukučka iz Omladinskog centra CK13 sa kojima razgovaramo o našim očekivanjima od ove škole. Ubrzo u prvi plan izbija i glavni cilj škole – aktivističko delovanje mladih. Posmatramo na raznim primerima kako je moguće stvoriti organizaciju bez ustaljene hijerarhije. Da to nije puka utopija dokazuje isečak iz jednog holandskog dokumentarnog filma gde se ptice tako raspoređuju da ujednačeno lete u jatu bez da bilo koja od njih predvodi.

Potom krećemo u aktivističku turu kroz Sremske Karlovce sa Vladimirom Budalićem Buđom iz Pokreta gorana Vojvodine. Uskoro shvatamo da ovo nije prilika gde ćemo se upoznati sa istorijskim znamenitostima grada koji je poslužio kao set za mnoge jugoslovenske i srpske filmove, već da ćemo saznati više o aktivističkim poduhvatima mladih Karlovčana kojih je nažalost svake godine sve manje i manje. Naš vodič nam priča o nebrojanim preprekama sa kojima su se suočili na putu ostvarenja svojih ciljeva.

Po povratku iz šetnje i sa ručka, nastavljamo u sličnom tonu na popodnevnoj sesiji koju vodi Jovana Radević iz Ekološkog fronta Novi Sad. Ona nam kroz fotografije iz lične arhive dočarava svoje iskustvo ekološkog aktivizma koje obuhvata prostor od Lovćena do Kosova. Svi se slažemo da svaki pojedinac koji je svestan kakva opasnost proističe iz kontinuiranog uništavanja životne sredine treba da se priključi borbi. Ta borba može ponekad delovati jalovo i besmisleno, ali sami pokušaji da se bolje čuje glas struke i ugroženih građana je već ogroman korak. Ohrabrujući razgovor preko zooma vodimo sa dvoje mladih koji su odlučili da na duže vreme udoban krevet i tuš zamene za šator i Dunav, kako bi odbranili Šodroš, novosadsku plažu koju lokalne vlasti planiraju da zabetoniraju.

Da bi na kvalitetan način zaokružili dan rezervisan za ekologiju, odlazimo opet pod vođstvom Buđe do Karlovačkog rita. Uživamo u prirodnim lepotama, a zatim hitamo ka restoranu “Četiri lava” da uz ukusne veganske lazanje sabiramo utiske.

Srijeda 20. 07. 2022 Antiratni aktivizam i prakse sjećanja

Jutro započinjemo stihovima “mir, brate, mir” koji nas iz priče o ekološkoj borbi bacaju u ratna ludila devedesetih, gde se kriju koreni skoro svih problema koji neprestano muče naše tri države. Ovo podsećanje na beogradski ad hoc bend Rimtutituki predstavljalo je uvod u sesiju Nevene Balažević iz YIHR Hrvatska, posvećenu onim ljudima na koje se često zaboravi kada se zapodene razgovor o ratu. Onima koji nisu zagrizli za udicu nacionalizma i koji nisu dozvolili da im strah proždere ideale. I onima koji su poput članova Rimtititukija umeli da se okupe u strašnom trenutku i podignu glas protiv rata.

U nastavku imamo priliku još jednom da se uverimo koliko je ljudska patnja, bez obzira kojoj strani težiš da pripadaš, kroz gledanje kratkometražnog filma “Marko”. Neobični susret dva starca koja su izgubila sinove na ratištu bio je samo ključ za škrinju sa nasledstvom koju današnnji mladi vuku za sobom. Nekoliko učesnika je podelilo lična, bolna iskustva odrastanja u porodicama koje su bile duboko pogođene ratom. Shvatili smo da mi ne možemo biti krivi za tuđe greške i da ne moramo zauvek da nosimo teret prošlosti, da bi trebalo da pronađemo način da se izborimo sa ranom koja nedokučivo stoji između nas i naših roditelja kao sfinga na ulazu u Bogoslovski seminar u Sremskim Karlovcima.

Posle podne učimo osnovne pojmove o tranzicionoj pravdi i analiziramo antiratni aktivizam kod mladih. Neizbežno nailazimo na suprostavljene narative, ali mi ih rešavamo tako što iz mulja političkih prepirki vadimo ljudske sudbine koje su nepravedno skrajnute poput Olge Sučić, prve žrtve opsade Sarajeve koja još uvek čeka odgovarajući spomenik.

Ipak, nakon teških, ali ujedno i motivišućih tema, provodimo lepo i zanimljivo veče.

Četvrtak 21.07.2022. Javni prostor kao javno dobro i samoorganizovanje mladih

Četvrtak započinjemo jutarnjim online sesijama uz Dražena i Damiru iz udruge GONG koji nažalost zbog razvoja cijele situacije s COVID-om nisu uživo mogli biti s nama.

Tema s kojom su nas nakon kratkog upoznavanja zaokupili bila je „Javni prostor kao javno dobro“. Kao i prethodnih dana moždane vijuge morale su se pokrenuti jer usprkos očekivanom sjedilačkom načinu predavanja pred ekranom svi mi sudionici morali smo iznositi svoja mišljenja i stavove o postavljenim pitanjima, o tome što je javno dobro, kako se boriti za njega, kada se uključiti u borbu protiv samovolje vlasti koja ga građanima želi kriomice otuđiti, te koji su problemi koje nailazimo kada krenemo u borbu. Javno dobro pripada svima nama, te ne bi smjelo biti moguće da ga vladajući, bez uzimanja mišljenja svojih mještana u obzir, privatiziraju i komercijaliziraju, odnosno prenamjene u sredstvo zgrtanja financijskih sredstava što građane orobljuje njihovog dotadašnjeg javnog dobra. No, događa se posvuda. Tome svjedoče brojni prosvjedi diljem svijeta: protesti protiv korištenja javnog prostora kao mjesta kontroliranja stanovništva u Hong Kongu, lokalni referendum za bespravnu gradnju teniskog terena na Srđu, ekološki protesti u Beogradu protiv plana gradnje Beograda na vodi, ekološki protesti u Turskoj za očuvanje prirodnih javnih površina.

Pravo na borbu za javno dobro imamo svi i svih se nas tiče, te ne bismo trebali biti uspavani kad dođe vrijeme da budemo glasni. Djelujmo. Ne samo kad se netko počne dirati u naše dvorište već onda kada počnu dirati u ono što nam kao stanovnicima ovog planeta pripada.

U popodnevnim satima znojni smo uživali u šetnji po Novom Sadu.

Kasnije smo posjetili Dom b-612 koji je osnovan 2015. godine sa željom da mladi imaju mjesto za izražavanje umjetnosti. Slušali smo o njihovom putu od osnutka do danas, o mnogim žurkama, glazbenim večerima, umjetničkim izložbama te posjetu poznatog redatelja Žilnika. Aha, nemala stvar.

Na kraju druženja osmišljali smo vlastita udruženja od kojih su neka bila originalna i utoliko razrađena da bi se već sutra mogla registrirati.

Večeru smo imali čast jesti u Crnoj kući, mjesta gdje se okupljaju neustrašivi borci nezadovoljni sustavom, koji se transparentno zalažu za svoje stavove i promjene, i čija borba i dalje svjedoči kako polažu nade u jedan – možda je termin previše utopistički, ali – pravedan sustav koji prihvaća sve, te na drugačije gleda kao na jedinstveno, posebno i vrijedno. Vjerujemo da je trag koji ostavljaju u svom društvu dubok te da ćemo malu iskru njihove odvažnosti i hrabrosti ponijeti sa sobom, spremni da je rasplamsamo kada se budemo morali boriti za svoja uvjerenja.

Petak 22.07.2022. Izgradnja koalicija u mobilizaciji ZA ili PROTIV

Kako je već petak, a energija već lagano kopni, uvod u sesiju započinjemo sa zgodnim enerđajzerom “Zip-Zap-Boing” od kojeg punimo baterije za daljnje predavanje koje se i danas nastavlja online. Zatim svi kao grupa slažemo izrezani kolaž kako bismo, kada sve dijelove ispravno posložimo, dobili plakate na kojima vidimo Davida Wojnarowicza, političkog aktivista i borca za prava osoba oboljelih od AIDS-a. Slušamo dirljivu priču o njegovoj borbi sa sustavom koji ga je odbacio, te njegovom umjetničkom izražavanju nezadovoljstva istim od čega nam se najviše dojmila njegova slika bizona koje lovci love, tjerajući ih na rub litice, gdje uplašeni padaju u provaliju, simbolizirajući zapravo ljude oboljele od AIDS-a koje sistem pritišće i čije priče tragično završavaju. Tim činom obilježili smo ovaj 22. jul, dan na koji je Wojnarowic prije 30 godina izgubio bitku protiv AIDS-a.

Uperenih pogleda u veliki ekran na zidu, s manjim kašnjenjem uzrokovanim problemima tehničke prirode, upoznajemo Maju iz organizacije Danes je novi dan iz Slovenije. Udruga koju predstavlja svoj početak ima u borbi protiv represije vladajućih koji stavljaju veto na ikakav istup neistomišljenika, te ih za počinjeni pobunjenički akt novčano kažnjava. Nakon tog riječ preuzima Dražen iz udruge GONG koji nam govori o izgradnjama koalicija u mobilizaciji građana, odnosno upoznaje nas s javnim zagovaranjem, pokušajem utjecanja neformalnih aktera u procesu stvaranja politike na definiranje problema i njihovih mogućih rješenja, a sve to s ciljem utjecanja na način razmišljanja mase i pridobivanja velikog broja istomišljenika. U tom je tonu nastavila i Maja svoju priču, naglasivši kako je od velike važnosti razvijati kulturu političke odgovornosti. Jer svaka je nit bitna da bi uže bilo jako i zaustavilo veliki brod.

U popodnevnim satima držimo se hladovine i predano radimo za radnu grupu kojoj smo prvotno dodijeljeni i pišemo, tipkamo, snimamo, trčimo, smišljamo, predomišljamo se, radimo sve da bismo u subotu navečer pokazali svu našu kreativnost, znanje, domišljatost i vještine.

Iako iscrpljeni, večer ne provodimo penzionerski, već odlazimo ponovo u Novi Sad i Crnu kuću, gdje njišemo kukove na ritmove odlične glazbe. Oni, čije tijelo je žudilo za odmorom, ostali su u Ekološkom centru te su imali priliku u dvorištu pogledati film Medena Zemlja, nominiran za nagradu Oscar u dvije kategorije. Ponovno, još jedna odlična večer.

Subota 23.07.2022. Borba protiv seksualnog nasilja: Feminističko samoorganizovanje

Poslednji radni dan bila je subota i tada smo se sa feminističkom inicijativom VERUJEM TI bavili problemom seksualnog nasilja. Pre samog definisanja i pobrojavanja oblika seksualnog nasilja, predavačice su nas upoznale sa jednom birokratskom dokumentacijom, Istanbulskom konvencijom, koja postoji kako bi sprečila nasilje nad ženama. Uprkos tome, svesni smo da živimo u vladavini patrijarhata, koji kao sistem muške dominacije opstaje nametanjem nasilja koji je njegov neodvojivi mehanizam. Predavačice su potom pobrojale oblike seksualnog nasilja, među kojima se nalaze: korektivno silovanje, prinudni dečiji brak, genitalna mutilacija, incest, slut shaming, silovanje u ratu i sl. Nakon toga smo svi podeljeni u grupe kako bi zajedno došli do zaključka šta je to za nas seksualno nasilje. Zaključak koji sledi jeste da samo entuzijastično “da” znači “da”! Kao i da su oblici ovakvog nasilja nebrojeni, dok su neki čak i ukorenjeni u kulturu i smatraju se nečim normalnim. Odličan primer toga može biti slut shaming kao jedan sasvim uobičajeni aspekt mizoginije i pokušaj kontrolisanja ženske seksualnosti.

Sledeći zadatak je bio da na papiriće ispišemo emocije koje su se u nama javile dok smo slušali o silovanju. Emocije koje smo zajedno proživeli bile su: bes/ljutnja, tuga i saosećanje. Iako su emocije poput besa i ljutnje sasvim prirodne kada govorimo o ovako bolnim i teškim temama, ne možemo dopustiti da to bude jedino što osećamo. One mogu biti gorivo i podsticaj da tražimo pravdu, ali i razlog našeg ličnog sagorevanja. Veoma je bitno to da sa emocijama nismo sami, što smo shvatili nakon što smo ih podelili jedni sa drugima. Ukoliko su nam neki problemi u svetu i društvu važni i zbog toga osećamo bes i(li) nemoć, jer je protivnik jači, situaciju moramo posmatrati iz pozicije ljubavi i solidarnosti prema žrtvama/potlačenima. Ovo je jedna veoma važna i korisna lekcija koju smo nakon drugog dela sesije usvojili, jer su emocije u aktivizmu ključan faktor.

Uprkos rekordno visokoj temperaturi, svako od nas se u toku dana bavio radnim zaduženjima, koje smo kasnije i predstavljali. Zbog toga posebne pohvale idu aktivističkoj grupi, koja je uprkos vremenskim prilikama završila svoj posao sređivanja klupica i stola u Sremskim Karlovcima. Izbor zelene boje nije slučajan jer prezentuje mentalno zdravlje i uz poruku „Tu si da ne budeš sam/a“ ovaj kutak predstavlja jedno malo, ali značajno utočište za sve one koji žele da odmore od svojih briga ili problema i da sa nekim popričaju. Sa druge strane, istraživačka grupa se bavila pojmom aktivizma, sa akcentom na omladinskom aktivizmu. Njihovo istraživanje pod nazivom „Put mladih od pasivnosti do aktivizma“ je imalo za cilj da kroz intervjue sa onima koji se već bave aktivizmom inspirišu i druge. Umetnička grupa nas je sve ostavila bez teksta performansima, kao i hrabrošću da murale ratnog zločinca Ratka Mladića prelepe belim plakatima. Na jednom od plakata se nalazi i pesma jedne od učesnica, Valentine Petre Eterović Buble. Medijska grupa je predstavila kratak teaser video koji nastoji da predstavi kratak prikaz letnje škole i njenih aktivnosti. U prostorijama Crne kuće snimljen je i podkast koji je objavljen nakon škole na Radiju zajednice CK13. Produkt rada medijske grupe jesu i ovi izveštaji koji čine svojevrsan dnevnik letnje škole.

Kraj dana je za sve bio veoma emotivan jer smo imali poslednje evaluacije, ovoga puta svi zajedno, kako bi podelili sve utiske i osećanja povodom našeg druženja i zajedničkog delanja. Shvatili smo da je vreme koje smo proveli u Sremskim Karlovcima od neprocenjive vrednosti, pre svega zbog prijateljstva koje smo sklopili, ali i zbog znanja, inspiracije i motivacije za preduzimanje inicijative i aktiviranja u budućnosti.

Nedelja 24.07.2022. Odlazak

Koliko god se trudila da u nekoliko rečenica sažmem sve što smo osećali poslednjeg dana našeg boravka u Sremskim Karlovcima, ne uspevam. Mislim da govorim u svačije ime kada kažem da nismo želeli da se naše druženje, propraćeno veoma bogatim i edukativnim programom, završi. Zajedničkim snagama smo stvorili jedan siguran prostor u kojem je svako dobrodošao, saslušan i prihvaćen. Nesebično smo delili znanje i veštine koje posedujemo, kao i razumevanje. Poslednje zajedničko jutro je proteklo u suzama, zagrljajima i obećanjima da ćemo se ponovo sresti i provoditi kvalitetno vreme zajedno, bez obzira na priliku. U „realan svet“ se vraćamo snažniji, osvešćeniji i sigurni da ćemo uvek imati prijatelje saborce i saborkinje sa kojima delimo zajedničke vrednosti.

Jana Paunović, Barbara Miloš i Anja Perović

Kategorije
Uncategorized

Primjeri dobre prakse studentskih akcija, pokreta i prosvjeda

Primjeri dobre prakse studentskih akcija, pokreta i prosvjeda

Gdje ima studenata ima i studentskog aktivizma pa tako postoje brojni primjeri studentskih akcija, pokreta i prosvjeda u svim državama svijeta. Uglavnom se studenti nastoje izboriti za uvođenje novih te proširivanje svojih postojećih studentskih prava ili spriječiti njihovo ukidanje. Često se udružuju i organiziraju kako bi uveli dodatne studentske sadržaje, a u slučaju opasnosti od gašenja istih pokreću razne akcije. Studenti se često angažiraju i oko političkih tema pa zahvaljujući svojoj masovnosti i mladenačkom duhu održavaju brojčano značajne prosvjede. U nastavku će biti spomenuti samo neki od studentskih oblika aktivističkog djelovanja kao primjeri dobre prakse iz Hrvatske, Slovenije i Srbije.

Najznačajniji primjer studentskog aktivizma u Republici Hrvatskoj neupitno je val je studentskih prosvjeda i blokada fakulteta i sveučilišta, koji su se održavali od sredine 2008. do kraja travnja 2009. godine. Studentsko nezadovoljstvo i prvi studentski prosvjedi 2008. započeli su u Zagrebu radi uvođenja Bolonjskog procesa na Sveučilište, zatim su pokrenuti i zahtjevi koji su se odnosili na pitanja studentskog smještaja i korupcije u Studentskom centru u Zagrebu, a glavni je razlog pokretanja masovnih blokada bilo ukidanje besplatnog visokog školstva za studente na preddiplomskoj i diplomskoj razini, najavljeno od strane tadašnjeg Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa. Prva blokada započela je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je trajala 34 dana, a u narednim su danima blokade krenule i na više od 20 drugih fakulteta u 8 gradova diljem Hrvatske. Riječ je o najdužem, najbrojnijem i politički najznačajnijem studentskom prosvjedu na ovim prostorima od 1971. godine. Za vrijeme trajanja blokade nije se održavala redovita nastava, već su studenti sami organizirali obrazovne aktivnosti poput predavanja i tribina. Odluke u vezi nastavka blokade donosile su se po načelima izravne demokracije, kroz plenume na kojima je svaki student imao jednako pravo sudjelovati i odlučivati. Studenti nisu imali jednog predstavnika, odnosno glasnogovornika već su se svaki dan izmjenjivali kada su se obraćali medijima. Odbijali su pristati na pregovore o svojim zahtjevima te nisu priznavali Studenski zbor kao svoje predstavničko tijelo. Studentski su prosvjedi uključivali brojne prosvjedne aktivnosti poput prosvjednih okupljanja, prosvjednih povorki, javnih performansa i pokretanja peticija. U konačnici je tadašnji resorni ministar podnio ostavku, a od akademske godine 2010./2011. uveden je novi model plaćanja visokog obrazovanja, kojim je upis na prvu godinu studija besplatan za sve redovne studente, a upis na više godine plaća se ukoliko studenti ne ostvare propisan broj ECTS bodova.  

(https://www.igorbezinovic.net/hr/blokada/ – trailer na film) 

Slično su na izmjene zakona o visokom obrazovanju u svojoj zemlji reagirali i studenti u Sloveniji u travnju 2014. i Srbiji u listopadu iste godine. Oko 2 000 slovenskih studenata okupilo se na Kongresnom trgu ispred zgrade Rektorata Sveučilišta u Ljubljani u znak protesta protiv izmjena zakona kojim se željelo uvesti obvezne školarine na fakultetima. Slovenski ministar obrazovanja obratio se potom studentima i široj javnosti te izjavio da će novi zakon samo smanjiti anomalije dotadašnji način financiranja visokog obrazovanja. Isti je broj studenata sa Sveučilišta u Beogradu prosvjedovao te jeseni ispred srpskog Ministarstva obrazovanja, znanosti i tehnološkog razvoja zbog najave ukidanja apsolventske godine, povećanja cijene pri prijavi ispita te naplaćivanja dodatnih ECTS bodova. Uz Filozofski fakultet koji je i u ovoj državi bio pokretač prosvjeda te jedini blokirao nastavu, u borbu za svoja prava uključilo se još nekoliko fakulteta istog sveučilišta, ali i studenti na fakultetima u Nišu, Novom Sadu i Subotici. Novi je prosvjed održan šest dana nakon prvog  te je na kraju postignut dogovor s resornim ministarstvom i ispunjena većina studentskih zahtjeva.

Zanimljivi su i primjeri studentske borbe vezani uz financiranje ranije spomenutih studentskih radio postaja. Ovdje navodimo dva primjera brzih i uspješnih studentskih akcija na potencijalno gašenje studentskih radio postaja u Zagrebu 2017. i Ljubljani 2021.

U godini kada je Radio Student u Zagrebu trebao obilježiti 21. godinu svog postojanja, prijetio mu je prestanak emitiranja radi jednako starog radio odašiljača, koji radi dotrajalosti više nije mogao obavljati svoju osnovnu funkciju – odašiljati radio frekvenciju. Studenska radijska redakcija našla se u veoma nepovoljnom položaju jer su u kratkom roku trebali prikupiti 10 000 dolara kako bi se kupio novi odašiljač. Odlučili su pokrenuti crowdfunding kampanju i pozvali svoje slušateljice i slušatelje da se uključe novčanim donacijama. Nakon nešto više od 24h prikupljeno je čak 50% potrebnog iznosa, a u manje od tjedan dana prikupljen je sav potreban novac, a za dodatne donacije kupljena je druga suvremena radijska oprema. 

Ljubljanski Radio Študent na samom je početku 2021. bio suočen s ozbiljnim financijskim problemima i realnom opasnošću gašenja. Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU) donijela je odluku o prestanku izdvajanja 120 000 eura iz svog budžeta za financiranje daljnjeg rada Študenta. Uprava ŠOU-a dala je Študentu tri dana da odluče hoće li se privatizirati ili će ih udruga prodati najboljem ponuditelju. Uz to, iz ŠOU-a su tražili da se o njima na radiju govori samo u pozitivnom svjetlu pa su iz sveučilišne redakcije oštro osudili takav zahtjev za propagandom. Ovakvav udar na kultni ljubljanski radio na noge je digla slovensko društvo u svega nekoliko dana. Pokrenutu peticiju za njegov opstanak potpisalo je oko 15 000 osoba te otprilike 500 institucija, među kojima je bio i zagrebački Radio Student. U konačnici je uprava ŠOU-a popustila pod pritiskom javnosti i odustala od potpunog ukidanja financiranja Radio Študenta.

Kategorije
Uncategorized

Poslušajte naše misli: Zakaj ne zvonijo vsi alarmi?

Poslušajte naše misli: Zakaj ne zvonijo vsi alarmi?

Izšlo je poročilo Medvladnega odbora za podnebne spremembe, IPCC, katerega sporočilo je po besedah organizacije Greenpeace jasno: Nismo pripravljeni na to, kar prihaja.

Ekstremni vremenski pogoji že presegajo zmožnosti rastlinskega in živalskega sveta ter povzročajo množično izumiranje. Posledice podnebnih sprememb se po svetu dogajajo istočasno, zato njihove učinke še težje blažimo. Milijoni ljudi imajo težave pri dostopu do čiste pitne vode in hrane. Napredek, ki ga dosegamo, je pomanjkljiv in vodi do vse večjih vrzeli med našimi dejanji in odzivom, ki bi bil dejansko ustrezen za soočanje z vse večjimi tveganji.

Sporočilo za javnost ob objavi poročila sicer prinaša žarek upanja, a situacije ne olepšava: “Znanstveni dokazi so enotni: podnebne spremembe predstavljajo tveganje človeški dobrobiti in zdravju planeta. S kakršnim koli dodatnim prelaganjem ukrepanja na globalni ravni bomo zamudili kratek in hitro umikajoč se trenutek, v katerem si še lahko zagotovimo varno prihodnost.”

https://djnd.si/dwsa

Kategorije
Uncategorized

Sindikalna budućnost bit će mlada ili je neće biti

Sindikalna budućnost bit će mlada ili je neće biti

„OK boomer“. Jednostavan izraz od dvije riječi koji je obilježio stav dviju generacija mladih, tzv. milenijalaca i generacije Z, tzv. zoomera. Taj stav je da osobe koje su starije, naročito one koje su odrasle i živjele su u uzlaznim godinama nakon Drugog svjetskog rata i prosperitetu koji je slijedio neko vrijeme nakon obnove, ne razumiju i nemaju pravo im držati prodike jer su kroz cijeli svoj život uživale privilegije koje oni danas nemaju – niske cijene, priuštivo stanovanje, pristojne plaće, balans posla i života te osnivanje obitelji. On također služi kao osuda zastarjelih institucija u društvu koje se čine previše tvrde, kao utezi ili kao opresivan ostatak sustava koji je doveo njihove živote u takvo stanje. Gdje tu spadaju sindikati?

Sindikati su danas jedna relativno dugovječna institucija, ipak vuku korijene iz 18. stoljeća. Današnji sindikati su širok spektar raznolikih organizacija. No, ono što je mnogim sindikatima danas zajedničko jesu sve viša prosječna dob članstva i sve manje brojke novih, mlađih članova. Zašto je to tako? Što mladi misle o sindikatima?

Za početak, treba odmah odustati od ideje da se stavovi mladih o ovoj ili bilo kojoj temi mogu generalizirati i primijeniti na cijelu populaciju. Mladi nisu monolitna društvena skupina, već široka i heterogena skupina čiji život, pa time i stavove, formiraju mnogobrojni faktori. Tako je zanimljivo gledati razliku između zapada i Hrvatske. U SAD-u je postotak članova sindikata u ukupnoj radnoj snazi pao s nekoć 35% na današnjih samo 11%. Paralelno s tim, prema anketi iz 2020., 65% Amerikanaca podržava sindikata, a najviše mladi, s čak 71%. No, unatoč velikoj podršci sindikatima, prema podacima Ureda za statistiku SAD-a tek 4.4% radnika rođenih 1997. ili kasnije su članovi sindikata. 

Na Starom kontinentu, priča je malo drugačija i ima više varijacije. S jedne strane, postoje sindikati poput njemačkog Ver.di, općeg sindikata s oko 2 milijuna članova i jakom omladinom te strukturom koja njeguje učlanjenje mladog članstva, aktivizam mladih unutar sindikata te poticanje mladih s potencijalom da preuzmu odgovornije pozicije unutar sindikata. S druge strane, sindikati u Hrvatskoj dugo upozoravaju kako članstvo sindikata sve više stari, brojke članova opadaju, ali ne zato što se radnici iščlanjuju, već zato što, uz razloge poput strukturalne promjene ekonomije, članstvo stari i odlazi u mirovinu, a novi članovi, mlađi članovi, se manje učlanjuju. Kad razmišljamo o ovoj razlici, jedan razlog je odmah sasvim jasan – u Njemačkoj je demonizacija ostavština socijalističkih država u nekom djelu zaobišla sindikate, dok je u Hrvatskoj u javnom prostoru zavladao snažan anti-sindikalan sentiment gdje ih se upravo gleda kao relikte bivšeg socijalističkog sustava, koji jedino postoje da čuvaju pozicije radnicima i sprječavaju ulazak u suvremeno, fleksibilno tržište rada. Dalje od toga, mladi kod sindikata vide neuspjehe da zadrže radna mjesta svojih članova, što je prvenstveno rezultat loše gospodarske politike koja je uništila mnoge industrijske pogone u Hrvatskoj, a ne neuspjeh sindikata. U istraživanju o mladima koje je izdala Zaklada Friedrich Ebert, samo 16% ispitanih ima povjerenje u sindikate, 37% ih je neutralno, 37% nema povjerenja i 10% ih ne zna. Time sindikati ne uživaju povjerenje od mladih koje uživaju vojska, policija i Crkva, već su negdje u rangu hrvatskog pravosuđa, NATO-a i velikih tvrtki, što nije laskava pozicija. 

Jednu perspektivu tu je ponudila Sandra Kasunić, aktivistkinja i jedna od suosnivačica sindikata SKUPA, koja je inače iz Minhena gdje je između 2011. i 2017. djelovala u omladinskoj sekciji već spomenutog sindikata Ver.di. „Ne može se očekivati da će mladi imati prosvjetljenje i da će odjednom prepoznati potrebu da se učlane u sindikat“, kaže Sandra. „Ako ja ne razumijem tu organizaciju i ne vidim da ta organizacija nešto radi od čega imam korist, ne mogu očekivati visoko povjerenje u nju“, dodaje. Sličnu perspektivu dijeli i Nediljka Junaković, stručna suradnica za edukaciju i mlade Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), a također radi i s njihovom Sekcijom mladih: „Mislim da mladi imaju nepotpunu percepciju sindikata jer ne čuju puno o tome što mi radimo. Kad mladi dobiju informacije na našim savjetovanjima i kad saznaju da pravno savjetovanje mogu dobiti kao članovi sindikata, onda shvate vrijednost sindikata“ te dodaje „No svi ti naši napori nisu dovoljni, potrebna je sustavna edukacija kroz npr. građanski odgoj i obrazovanje. Mladi ne znaju dovoljno o sindikatima i još dobivaju predrasude iz medija o sindikatima“.

U čemu je onda razlika u uspjesima sindikata koji, unatoč padajućem trendu učlanjivanja mlađih članova, održavaju prisutno i relativno aktivno članstvo? „Radili smo puno outreacha, išli smo po školama gdje se odvija nastava za dualno obrazovanje, što nam je glavna ciljna grupa“, priča Sandra, naglašavajući da nije samo stvar dolaska do mladih, već i pristupa kako ih pokušava uključiti: „Dosta smo radili da se privuče dodatne mlade jer smo radili fešte, roštiljali skupa, družili se. Nismo imali pretjerani formalizam. Za uključivanje mladih mora biti elementa zabave. Ne može se sve svesti na zabavu, ali je to važan dio organiziranja mladih. Nešto se zakotrlja kad vidiš da se ljudi zabavljaju i da je kolektiv otvoren i možeš pričati. Šansa je veća da će se mladima to svidjeti jer im to neće biti smor. A tako se može uvesti veći dio tih koji su zainteresirani i kao aktivne osobe“. 

Nediljka dijeli sličan sentiment da su društveni događaji dobar način kako privući mlade i dodaje: „Prije je sindikat bio jedna od rijetkih organizacija koja je organizirala društvene događaje za članove, sportske susrete, ljetovanja i sl. a danas se mladima nudi dosta više toga kroz različite neformalne udruge i inicijative. Na taj način se isto približava sindikat mladima.“ Nediljka također zaključuje: „Sindikati su još uvijek često staromodni u komunikaciji s mladima. Mnogi stariji sindikalisti ne znaju kako pristupiti mladima. Mlade treba dodatno i na poseban način poticati da se aktivno uključe u sindikalne događaje, a sindikalnim povjerenicima je često teško smišljati posebne pristupe ili za to jednostavno nemaju vremena“.

Kad se jednom mlade uspije privući u sindikat, pitanje ostaje kako ih zadržati? Tu ostaje i dalje pitanje kako mladi vide sindikat, često kao jednu zastarjelu instituciju koja ne reflektira njihove vrijednosti o radikalnijoj razini sudjelovanja i demokracije te, s druge strane, ne vidi njihove potrebe. Nediljkin komentar pokazuje da su sindikati kod nas svjesni tog problema, no promjene su teške i moraju se desiti na razini cijele organizacije, od samog vrha do najniže strukture, ne samo kao operativne, već i kao političke odluke da se napravi prostor za mlade. I to je možda puno teže postići nego samo doći do mladih i dovesti ih na neki zanimljiv događaj da se upoznaju sa sindikatom. „Sindikati nemaju agendu uključivanja mladih, a razina demokratičnosti nije dovoljna da privuče mlade“, objašnjava Sandra jer niti sindikat poput Ver.dija nije imun na probleme okršaja percepcija mladih i starijih unutar iste organizacijske strukture. „Mladi nisu tokeni i nije dovoljno da budu u pasivnom članstvom. Da bi uključio mlade moraš im nešto ponuditi, a pitanje suodlučivanja je to ključno, kako bi se njihov glas i perspektive čuli i da će te perspektive možda biti radikalnije. Sindikat to mora moći izdržati i uvažiti“, zaključuje Sandra. 

SSSH tako ima Sekciju mladih koja djeluje unutar sindikata, a u Ver.diju postoje omladinske sekcije, ali Sandra naglašava da one djeluju autonomno i to je ključno jer tako mladi naprave prostor za sebe, uče djelovati, uz mentorstvo tzv. omladinskih tajnika, koji su profesionalci sindikata i pružaju podršku radu takve sekcije. Kad se takve autonomne sekcije uspostave i donose svoje odluka, mladi onda aktivno zagovaraju unutar strukture samog sindikata da postignu svoje ciljeve. To omogućuje ne samo da se dio mladih ozbiljno aktivira, od 1000 ljudi je bilo 20-30 aktivista, spominje Sandra, nego i da imaju osjećaj vlasništva nad organizacijom i procesima unutar nje. 

Što na kraju zaključiti? Mladi nemaju nužno negativne percepcije prema sindikatima, ali te percepcije formira njihova okolina: obitelj, društvo, mediji, a često negativne percepcije proizlaze iz predrasude i nepoznavanja tih organizacija. Tome se može doskočiti tako da se mladima direktno pristupi, preko škola ili drugih mjesta gdje mladi provode vrijeme i tako da ih se pozove na sadržaj koji će im dati osjećaj da su željeni, dobrodošli i da budu među vršnjacima sličnim njima samima. No, potom je ključno pitanje što im se nudi kako bi imali osjećaj da nisu samo članovi, korisnici usluga sindikata, već aktivni sudionici i oblikovatelji organizacije unutar koje se nalaze kao živog, promjenjivog organizma. To je ključna točka kvalitetne integracije mladih i to je točka gdje mnoge organizacije, ne samo sindikati, nisu uspješne. Zbog toga vodstva sindikata i cijela organizacija moraju prepoznati da je za opstanak sindikalnog pokreta važno imati mladu, vitalnu energiju koja će osigurati njegov kontinuitet. Sindikalna budućnost bit će mlada ili je uopće neće biti.

Autor: Sven Janovski

Sven Janovski dugogodišnji je aktivist i radnik u civilnom društvu s preko 10 godina iskustva rada u zagovaranju i javnim kampanjama u raznim područjima, poput zaštite okoliša, ljudskih prava, prava mladih, radničkih prava, nezavisne kulture.

Kategorije
Uncategorized

Primjeri dobre prakse studentskih akcija, pokreta i prosvjeda

Primjeri dobre prakse studentskih akcija, pokreta i prosvjeda

Gdje ima studenata ima i studentskog aktivizma pa tako postoje brojni primjeri studentskih akcija, pokreta i prosvjeda u svim državama svijeta. Uglavnom se studenti nastoje izboriti za uvođenje novih te proširivanje svojih postojećih studentskih prava ili spriječiti njihovo ukidanje. Često se udružuju i organiziraju kako bi uveli dodatne studentske sadržaje, a u slučaju opasnosti od gašenja istih pokreću razne akcije. Studenti se često angažiraju i oko političkih tema pa zahvaljujući svojoj masovnosti i mladenačkom duhu održavaju brojčano značajne prosvjede. U nastavku će biti spomenuti samo neki od studentskih oblika aktivističkog djelovanja kao primjeri dobre prakse iz Hrvatske, Slovenije i Srbije.

Najznačajniji primjer studentskog aktivizma u Republici Hrvatskoj neupitno je val je studentskih prosvjeda i blokada fakulteta i sveučilišta, koji su se održavali od sredine 2008. do kraja travnja 2009. godine. Studentsko nezadovoljstvo i prvi studentski prosvjedi 2008. započeli su u Zagrebu radi uvođenja Bolonjskog procesa na Sveučilište, zatim su pokrenuti i zahtjevi koji su se odnosili na pitanja studentskog smještaja i korupcije u Studentskom centru u Zagrebu, a glavni je razlog pokretanja masovnih blokada bilo ukidanje besplatnog visokog školstva za studente na preddiplomskoj i diplomskoj razini, najavljeno od strane tadašnjeg Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa. Prva blokada započela je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je trajala 34 dana, a u narednim su danima blokade krenule i na više od 20 drugih fakulteta u 8 gradova diljem Hrvatske. Riječ je o najdužem, najbrojnijem i politički najznačajnijem studentskom prosvjedu na ovim prostorima od 1971. godine. Za vrijeme trajanja blokade nije se održavala redovita nastava, već su studenti sami organizirali obrazovne aktivnosti poput predavanja i tribina. Odluke u vezi nastavka blokade donosile su se po načelima izravne demokracije, kroz plenume na kojima je svaki student imao jednako pravo sudjelovati i odlučivati. Studenti nisu imali jednog predstavnika, odnosno glasnogovornika već su se svaki dan izmjenjivali kada su se obraćali medijima. Odbijali su pristati na pregovore o svojim zahtjevima te nisu priznavali Studenski zbor kao svoje predstavničko tijelo. Studentski su prosvjedi uključivali brojne prosvjedne aktivnosti poput prosvjednih okupljanja, prosvjednih povorki, javnih performansa i pokretanja peticija. U konačnici je tadašnji resorni ministar podnio ostavku, a od akademske godine 2010./2011. uveden je novi model plaćanja visokog obrazovanja, kojim je upis na prvu godinu studija besplatan za sve redovne studente, a upis na više godine plaća se ukoliko studenti ne ostvare propisan broj ECTS bodova.  

(https://www.igorbezinovic.net/hr/blokada/ – trailer na film) 

Slično su na izmjene zakona o visokom obrazovanju u svojoj zemlji reagirali i studenti u Sloveniji u travnju 2014. i Srbiji u listopadu iste godine. Oko 2 000 slovenskih studenata okupilo se na Kongresnom trgu ispred zgrade Rektorata Sveučilišta u Ljubljani u znak prostesta protiv izmjena zakona kojim se željelo uvesti obvezne školarine na fakultetima. Slovenski ministar obrazovanja obratio se potom studentima i široj javnosti te izjavio da će novi zakon samo smanjiti anomalije dotadašnji način financiranja visokog obrazovanja. Isti je broj studenata sa Sveučilišta u Beogradu prosvjedovao te jeseni ispred srpskog Ministarstva obrazovanja, znanosti i tehnološkog razvoja zbog najave ukidanja apsolventske godine, povećanja cijene pri prijavi ispita te naplaćivanja dodatnih ECTS bodova. Uz Filozofski fakultet koji je i u ovoj državi bio pokretač prosvjeda te jedini blokirao nastavu, u borbu za svoja prava uključilo se još nekoliko fakulteta istog sveučilišta, ali i studenti na fakultetima u Nišu, Novom Sadu i Subotici. Novi je prosvjed održan šest dana nakon prvog  te je na kraju postignut dogovor s resornim ministarstvom i ispunjena većina studentskih zahtjeva.

Zanimljivi su i primjeri studentske borbe vezani uz financiranje ranije spomenutih studentskih radio postaja. Ovdje navodimo dva primjera brzih i uspješnih studentskih akcija na potencijalno gašenje studentskih radio postaja u Zagrebu 2017. i Ljubljani 2021.

U godini kada je Radio Student u Zagrebu trebao obilježiti 21. godinu svog postojanja, prijetio mu je prestanak emitiranja radi jednako starog radio odašiljača, koji radi dotrajalosti više nije mogao obavljati svoju osnovnu funkciju – odašiljati radio frekvenciju. Studenska radijska redakcija našla se u veoma nepovoljnom položaju jer su u kratkom roku trebali prikupiti 10 000 dolara kako bi se kupio novi odašiljač. Odlučili su pokrenuti crowdfunding kampanju i pozvali svoje slušateljice i slušatelje da se uključe novčanim donacijama. Nakon nešto više od 24h prikupljeno je čak 50% potrebnog iznosa, a u manje od tjedan dana prikupljen je sav potreban novac, a za dodatne donacije kupljena je druga suvremena radijska oprema. 
Ljubljanski Radio Študent na samom je početku 2021. bio suočen s ozbiljnim financijskim problemima i realnom opasnošću gašenja. Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU) donijela je odluku o prestanku izdvajanja 120 000 eura iz svog budžeta za financiranje daljnjeg rada Študenta. Uprava ŠOU-a dala je Študentu tri dana da odluče hoće li se privatizirati ili će ih udruga prodati najboljem ponuditelju. Uz to, iz ŠOU-a su tražili da se o njima na radiju govori samo u pozitivnom svjetlu pa su iz sveučilišne redakcije oštro osudili takav zahtjev za propagandom. Ovakvav udar na kultni ljubljanski radio na noge je digla slovensko društvo u svega nekoliko dana. Pokrenutu peticiju za njegov opstanak potpisalo je oko 15 000 osoba te otprilike 500 institucija, među kojima je bio i zagrebački Radio Student. U konačnici je uprava ŠOU-a popustila pod pritiskom javnosti i odustala od potpunog ukidanja financiranja Radio Študenta.

Inicijativa mladih za ljudska prava

Kategorije
Uncategorized

Poslušajte naše misli: Podnebna spornost – piškotkov

Dnevni odzivi, komentarji in pomisleki v 1000 znakih, v katerih gojimo divjo misel kiselkastega okusa.

Oglaševalska tehnologija je glavni poslovni model digitalnega gospodarstva, ključen vir njene globalne dobavne verige pa je zbiranje podatkov s piškotki in drugimi sledilnimi tehnologijami. Zanimanje za (ne)etične vidike spletnega nadzora se vse od Snowdnovih razkritij veča in številne države so sprejele zakonodajo, ki ga bodisi omejuje bodisi jasneje opredeljuje

A tehnologije sledenja niso odgovorne le za agresivno izkoriščanje naših podatkov, temveč tudi za ogljični odtis, ki ob tem nastaja. Ta pa ni zanemarljiv – nedavna raziskava, v kateri so bili s pomočjo superračunalnika prvič izmerjeni ogljični stroški ekosistema sledilnih piškotkov, ugotavlja, da je milijon največjih spletnih mest odgovoren za 11.442 ton emisij CO2 mesečno.

Brez privolitve v namestitev piškotkov je naš dostop do večine vsebin na spletu drastično omejen. In če je naša izbira v resnici v rokah podjetja, ki ima v lasti spletno stran, naj to nosi tudi breme (okoljske) odgovornosti – in plačuje račun za elektriko.

https://djnd.si/dwpd

Kategorije
Uncategorized

Poslušajte naše misli: Brezobrazno!

Dnevni odzivi, komentarji in pomisleki v 1000 znakih, v katerih gojimo divjo misel kiselkastega okusa.

Poročilo Amnesty International ugotavlja, da je v mestu New York največ tehnologije za prepoznavanje obrazov v območjih, kjer prevladuje nebelo prebivalstvo. Največ naprednih kamer je postavljenih tam, kjer so Newyorčani pogosteje izpostavljeni rasističnim stop-and-frisk preiskavam. Projekt Decode Surveillance NYC, v katerem je več kot 7000 prostovoljcev analiziralo več kot 45 000 lokacij, je dokazal zlorabo pravic do zasebnosti, združevanja in enakosti. Udeleženec protestov BLM, denimo, ki je v Washington Square Park prišel s podzemno železnico, je bil 100 % časa nadzorovan s strani naprednih kamer, s katerimi na daljavo upravlja NYPD.

Tehnologijo za prepoznavanje obrazov uporabljajo tudi naši organi pregona, a o tem ne vemo veliko. Pozoren sprehajalec lahko opazi, da je sploh prestolnica izdatno video nadzorovana, policija pa pridno snema proteste, čeprav identifikacija ljudi ni upravičen razlog za to. Za začetek se uprimo s podpisom peticije za prepoved rabe te tehnologije.

https://djnd.si/dwlz

Kategorije
Uncategorized

Kako bo moj glas nekoga izvolil?

Kako bo moj glas nekoga izvolil?

Opomba: slovnične spolne oblike se v besedilu uporabljajo izmenjujoče; želijo biti vključujoče za vse spole.

V Sloveniji ima volilno pravico vsak polnoletni državljan ali državljanka ob pogoju, da sta sposobna razumeti pomen, namen in učinek volitev. Ta pravica je podeljena z ustavo, pri čemer volimo poslanke državnega zbora, evropske poslance, predsednika države, občinske svetnice in županje. Letos bomo oddali svoj glas na treh volitvah; sezona se bo odprla 24. aprila. 

Vse osebe, ki jih izvolimo, opravljajo pomembne politične funkcije, v okviru katerih sprejemajo odločitve, ki vplivajo na naš vsakdan. A če želimo biti pri oddaji glasu preudarni, golo poznavanje političnih programov kandidatov in političnih strank ne zadošča. Razumeti moramo tudi, kako bo naš glas vplival na končni rezultat volitev. Pri tem se ne gre slepiti, da je kateri koli glas nepomemben. Vsak šteje – zrno na zrno pogača, glas na glas izvolitev.

Največji izziv pri ureditvi volilnih sistemov predstavlja pretvorba glasov ljudi, ki oddajo veljavno glasovnico, v razdelitev mandatov. Dva temeljna modela – večinski in proporcionalni volilni sistem se tega vprašanja lotevata na različne načine. V večinskem volilnem sistemu volivci glasujejo praviloma o toliko kandidatih oziroma kandidatnih listah, kolikor se v volilni enoti voli predstavnikov, relativni zmagovalec volilne enote pa pridobi nato vse mandate. Proporcionalni volilni sistem po drugi strani temelji na ideji sorazmernega predstavništva. Delež glasov volivcev, ki jih lista kandidatov prejme, naj bi ustrezal deležu mandatov. Ta sistem točneje odraža politično voljo volivcev in volivk ter omogoča zastopanost vsaj nekaterih političnih manjšin. 

Peti odstavek 80. člena slovenske ustave določa, da se poslance in poslanke voli po načelu sorazmernega predstavništva, torej ob uporabi proporcionalnega volilnega sistema. Določa, da mora kandidatna lista za vstop v parlament na volitvah prejeti vsaj 4 odstotke vseh oddanih glasov in da naj imajo volivci odločilen vpliv na dodelitev mandatov. Prav slednja zahteva je najmanj oprijemljiva in odpira različne tako teoretske kot izvedbene možnosti. 

Trenutno uresničujemo omenjeno ustavno zahtevo prek glasovanja v volilnih okrajih. Slovenija je za namen volitev razdeljena v 8 volilnih enot, vsaka od teh pa še na 11 volilnih okrajev, ki jih je skupaj 88. Vsak volilni okraj izvoli enega kandidata, a mandate se deli na dveh ravneh – na ravni volilnih enot in na ravni države.

OBSTOJEČA UREDITEV VOLILNEGA SISTEMA V SLOVENIJI

Politične stranke pripravijo svoje kandidatne liste  za vsako volilno enoto posebej. Posamezno kandidatno listo sestavljajo kandidati določene liste iz različnih volilnih okrajev znotraj iste volilne enote. 

Za razdelitev mandatov na ravni volilne enote se uporabi formula Droopovega količnika, ki pravi, da se število glasov, ki je potrebno za izvolitev ene poslanke z liste kandidatov v posamezni volilni enoti, izračuna tako, da se število vseh glasov, oddanih v volilni enoti, deli s številom mandatov v volilni enoti povečanim za ena – v Sloveniji se torej vedno deli z dvanajst. 

Dobljeni količnik prestavlja ključ za izračun števila dobljenih mandatov. Tolikokrat kot je število glasov oddanih za kandidatno listo doseglo izračunani količnik, toliko mandatov bo kandidatna lista dobila. Ponazorjeno na primeru, če bi v volilni enoti glasovalo 6000 volivcev in bi se v njej podeljevalo 5 mandatov, potem bi za dosego enega mandata lista potrebovala 1000 glasov. Lista A, ki bi prejela 2000 glasov, bi tako dobila 2 mandata, lista B s 1700 glasovi en mandat, lista C s 350 glasovi pa ne bi dobila nobenega mandata. Tak sistem izračuna pomeni, da vsi glasovi za posamezno listo niso “vnovčeni” oziroma da vsi razpoložljivi mandati niso razdeljeni. Zato nastopi še razdelitev mandatov na ravni države.

Pri razdelitvi mandatov na ravni države se upošteva skupno število glasov, ki jih je kandidatna lista prejela v celotni državi. Za izračun se uporabi tako imenovani d’Hontov sistem, v okviru katerega se najprej ustvari tabelo. Na eni osi se navede absolutno število glasov, ki so jih posamezne kandidatne liste prejele v celotni državi, na drugi pa številke 1, 2, 3 … vse do 88, kolikor mandatov je potrebno razdeliti. Nato se absolutno število glasov, ki jih je prejela posamezna kandidatna lista, deli najprej z 1, nato z 2, s 3 in tako naprej vse do 88. Postopek se izvede za vse stranke, nato pa se izloči 88 najvišjih količnikov. Kolikor najvišjih količnikov ima kandidatna lista, toliko mandatov prejme na ravni države.

Kandidatna lista bo dobila toliko dodatnih mandatov, kot je razlika med številom prejetih mandatov na ravni države in številom prejetih mandatov na ravni volilne enote. Lista bo dodatne mandate prejela v tisti volilni enoti, kjer je imela največji ostanek glasov po zaključku delitve mandatov na ravni volilnih enot z uporabo Droopovega količnika.

Če je torej kandidatna lista na ravni volilnih enot prejela 6 mandatov, na ravni države pa 9, bo skupaj prejela 9 mandatov. Od tega bodo trije mandati, pridobljeni pri delitvi mandatov na ravni države, podeljeni v volilni enoti, kjer je lista imela največji ostanek glasov po prvostopenjski delitvi mandatov.

Tako so razdeljeni mandati kandidatnim listam. A ključno vprašanje ostaja, kdo z liste bo dejansko zasedel mesto v državnem zboru. Tu se trenutni slovenski volilni sistem zaplete, saj skuša uravnotežiti zahtevo po proporcionalnem volilnem sistemu z zahtevo po odločilnem vplivu volivca oziroma volivke. Mandat je podeljen tistemu, ki je v svojem volilnem okraju dosegel najvišji delež glasov v primerjavi z drugimi kandidati z iste kandidatne liste v volilni enoti, pri čemer ni pomembno absolutno število glasov.

Ponazorjeno na primeru, na isti listi kandidatov v volilni enoti X kandidirata kandidata A in B. Kandidat A v svojem volilnem okraju prejme 500 glasov, kar predstavlja 21 odstotkov glasov v okraju. Kandidat B prejme 1000 glasov, a ker je njegov okraj večji, predstavlja to število glasov le 15 odstotkov glasov v okraju. Mandat bo tako prejel kandidat A.

V volilnih okrajih glasujemo za kandidate, a nato je njihova izvolitev na ravni volilne enote odvisna od uspeha celotne liste tako v volilni enoti kot na ravni državi. To odpira vprašanje smiselnosti sedanje ureditve, saj izvoljeni poslanec ni vezan na volilni okraj, temveč zgolj na volilno enoto – ali pa celo zgolj na rezultat na ravni države. 

Volivci imajo vseeno lažni občutek, da z oddajo glasu za kandidatno listo oddajajo glas za poslanko, ki kandidira v njihovem volilnem okraju. Na glasovnici so namreč navedene kandidatne liste in za vsako od njih kandidat, ki v volilnem okraju kandidira. Volivka dejansko prispeva glas kandidatni listi, izvolitev posameznega kandidata pa je odvisna predvsem od porazdelitve glasov znotraj volilne enote in na ravni države. 

Ustavno sodišče je v odločbi U-I-32/15 ugotovilo, da ustavna zahteva po odločilnem vplivu volivcev na dodelitev mandatov pomeni, da so volivci tisti, ki “povzročijo” dodelitev mandatov posameznim kandidatom. Ustava ne določa, kakšen mora biti način glasovanja o kandidatih – o tem odloča zakonodajalec. A ustavno sodišče je dodalo, da ureditev z volilnimi okraji izpolnjuje zahtevo po odločilnem vplivu volivcev, vendar so bile razlike med volilnimi okraji prevelike, da bi bila ureditev skladna z ustavo – kršeno je bilo načelo, ki zahteva, da vsak poslanec ali poslanka predstavljata približno enako število volivcev in volivk. 

Izpostaviti je treba, da je ustavno sodišče za neskladna z ustavo razglasilo zgolj merila za oblikovanje volilnih okrajev, ki so urejena v različnih zakonih. Državni zbor je februarja 2021 opisano neskladnost z ustavo popravil tako, da je spremenil meje volilnih okrajev. A ob tem ostaja nezadosten odgovor na vprašanje, ali ni državni zbor s tem le pogasil požara, namesto da bi odpravil vzrok za le-tega, ki bo vedno znova zagorel. Prebivalstvo se bo namreč v prihodnje zagotovo še selilo med različnimi volilnimi okraji. Čez 10 ali 20 let bomo tako lahko ponovno soočeni z istim problemom, da bodo volilni okraji po številu volivcev neenaki. Rešitev spremenjenih meja volilnih okrajev je tako začasna, težava pa ostaja na dolgi rok še kako prisotna.

Ustavna zahteva po “odločilni” stopnji vpliva volivcev na dodelitev mandatov je jasna, a to, kdaj je vpliv dejansko odločilen, je nehvaležno vprašanje. Obstoječi volilni sistem z volilnimi okraji uresničuje merilo odločilnega vpliva volivcev le deloma. Veljavna ureditev je problematična tudi z vidika načela enakosti volilne pravice med kandidati iste stranke, ki tekmujejo med seboj znotraj volilnih enot, in potrebujejo za izvolitev različno absolutno število glasov. Prav tako gre pri podeljevanju glasu za nekakšno iluzijo: volivec misli, da v volilnem okraju voli določeno kandidatko, a na koncu ni nujno, da njegov glas zagotovi njeno izvolitev.

Ustavne zahteve po odločilnem vplivu volivcev v proporcionalnem volilnem sistemu ni mogoče uresničiti v (po)polnosti. A ustava stremenje k temu zahteva. Zato je pri izbiri načina uresničevanja zahteve po odločilnem vplivu volivcev in volivk treba tehtati med obema zahtevama, ter najti način, ki bi v največji možni meri zagotavljal odločilen vpliv volivcev in je hkrati lahko del proporcionalnega volilnega sistema.

Sistem preferenčnega glasu brez volilnih okrajev bi zagotovil odločilen vpliv volivcev v večji meri od sedanjega in bi zato lahko bil ustreznejši.

PREFERENČNI GLAS

Sedanji sistem razdelitve mandatov ima eno glavno pomanjkljivost – teža glasu volivca je bolj odločilna pri dodelitvi mandatov listam in ne posameznemu kandidatu. Takšne volitve niso dovolj personalizirane, saj je vloga volivk in volivcev pri dodeljevanju mandatov majhna. Personalizacija volitev pomeni, da volilni sistem omogoči volivki vpliv na izbiro osebe, ki na volitvah prejme mandat.

1. V sistemu panaširanja lahko volivka deli preferenčne glasove kandidatom z različnih list.

2. Preferenčni glas je lahko obvezen. Volivec mora oddati glas za posamezno kandidatko, drugače njegova glasovnica ni veljavna. Uporaba preferenčnega glasu pa je lahko tudi prostovoljna

3. Določen je prag – za upoštevanje preferenčnih glasov pri ugotavljanju volilnega izida je treba preseči določeno število oziroma delež preferenčnih glasov. Gre za relativni preferenčni glas. Če se preferenčni glasovi upoštevajo v vsakem primeru, govorimo o absolutnem preferenčnem glasu.

4. Preferenčni glas se v nekaterih ureditvah podeli tako, da volivec lastnoročno zapiše ime in priimek kandidatke, ki ji želi podeliti preferenčni glas.

5. Volivka ima lahko več preferenčnih glasov, ki jih podeli tako, da kandidate razvrsti po lastno določenem vrstnem redu. 

Uporaba preferenčnega – ali prednostnega – glasu lahko okrepi personalizacijo volitev. Preferenčni glas omogoči večji vpliv volivca na izbiro posamezne kandidatke znotraj liste, saj se mandate ne deli po vrstnem redu kandidatov na listi, ki ga določi politična stranka, ali po relativno največjemu deležu prejetih glasov po volilnih okrajih, temveč so na listi znotraj volilne enote izvoljeni kandidati, ki dobijo največje število preferenčnih glasov. 

Preferenčno glasovanje volivki omogoči izbiro med različnimi kandidati znotraj ene liste, včasih celo med kandidatkami različnih list. Volivec ima lahko bodisi en bodisi več preferenčnih glasov. Pojavne oblike preferenčnega glasovanja so raznotere:

Da je volilni sistem učinkovit, ga morajo volivci razumeti in ga sprejeti za svojega. Zato je preferenčni glas izrazito primeren za slovenski volilni sistem. Volivci ga že poznajo in tudi s pridom uporabljajo pri volitvah poslank v evropski parlament ter pri volitvah občinskih svetnikov. Prav tako je bilo preferenčno glasovanje prisotno na prvih slovenskih večstrankarskih volitvah leta 1990, kjer so volivke lahko volile bodisi listo kandidatov bodisi toliko kandidatov, kot se jih je volilo v volilni enoti. 

V Sloveniji velja tako na lokalnih volitvah kot pri volitvah evropski poslancev pravilo relativnega ne-obveznega preferenčnega glasu, pri čemer imajo volivci na voljo en sam preferenčni glas, ki ga lahko uporabijo znotraj izbrane kandidatne liste. Pri volitvah poslancev v evropski parlament volivka odda svoj glas bodisi posamezni kandidatni listi bodisi posamezni kandidatki z liste, preferenčni glasovi pa se upoštevajo le, če število preferenčnih glasov za kandidata na določeni listi preseže število “ne-preferenčnih” glasov za to listo. 

Podatki o uporabi preferenčnega glasu so vzpodbudni. Na zadnjih volitvah evropskih poslancev leta 2019, je kar 80 odstotkov volivcev, ki so oddali veljaven glas, izkoristilo možnost preferenčnega glasu. Učinek vpliva volivk na dodelitev mandatov kandidatom z uporabo prefernčnega glasu se je v Sloveniji izrazil večkrat. Denimo leta 2004 je bil v evropski parlament kot edini kandidat z liste ZSLD izvoljen Borut Pahor, čeprav je bil na zadnjem, sedmem mestu. Če se volivci ne bi odločili za oddajo preferenčnega glasu, bi bil izvoljen prvi kandidat z liste, tako pa so korenito personalizirali izvolitev. Tudi leta 2014 z liste SD ni bil izvoljen prvi kandidat liste, ampak ga je zaradi večjega števila preferenčnih glasov prehitela Tanja Fajon.

Volivci in volivke torej razumejo moč preferenčnega glasu in kako lahko z njim vplivajo na to, kdo je izvoljen – zanj se odločajo, čeprav ni obvezen. Glede na to, da volivci in volivke razumejo pomen in s pridom uporabljajo preferenčni glas tako na evropskih kot lokalnih volitvah, bi bilo preferenčno glasovanje smiselno uvesti tudi za volitve poslancev in poslank v državni zbor. 

Pri tem je treba opozoriti, da bi bila določitev praga za upoštevanje preferenčnih glasov na ravni državnozborskih volitev verjetno v neskladju z ustavo. V luči ustavne zahteve po odločilnem vplivu volivcev na izbiro kandidatk bi bil najprimernejši absolutni preferenčni glas.

Možnosti je več. Državni zbor je lani skladnost z ustavo, kot rečeno, zagotovil tako, da je zgolj prilagodil meje volilnih okrajev. A lahko bi izbral drugo možnost ter potrdil predlog o ukinitvi volilnih okrajev in uvedbi preferenčnega glasu. S tem bi se vsakemu volivcu podelilo en preferenčni glas, ki bi ga uporabil znotraj kandidatne liste v volilni enoti. Izvolitev bi se personalizirala, saj bi volivci izbirali svojo kandidatko z liste in odločilen vpliv bi bil v njihovih rokah, ne pa v rokah politične stranke, ki sedaj določi vrstni red. Ta predlog žal ni prejel zadostne podpore v državnem zboru. 

Spreminjanje meja volilnih okrajev je zgolj začasna rešitev. Vemo, da obstajajo boljši načini za trajen in resnično odločilen vpliv volivk in volivcev. Ukinitev volilnih okrajev in uvedba enega absolutnega preferenčnega glasu je eden teh načinov. Politične stranke bi se s tem odpovedale svoji znatni možnosti vpliva, kateri kandidati na listah bodo dobili mandat. Uvedba preferenčnega glasovanja na državnozborskih volitvah v slovenski prostor tudi ne bi prinesla veliko novost – volivci in volivke preferenčni glas že poznajo in ga uporabljajo. Pomembno pa je tudi, da bi štel vsak oddani preferenčni glas in da njegova veljava ne bi bila odvisna od dosega številčnega pragu, kar v svojih programih ponuja kar nekaj političnih strank.

avtorji

Nika Podakar

Urban Lečnik Spaić