Značaj europskih institucija: iskustva s EYW projekta i studijskog putovanja
Republika Hrvatska podnijela je zahtjev za pristupanje Europskoj uniji, ekonomskoj i političkoj uniji 27 europskih država, 21. veljače 2003., a postala je punopravna članica desetljeće kasnije, 1. srpnja 2013., ujedno i posljednja država koja se pridružila bloku. Baš kao što je Hrvatska utjecala na Uniju: granice EU-a proširile su se, zajednica je dodala još jedan službeni jezik u svoju zbirku, došlo je do promjena u proračunu…, tako je i Unija utjecala na Hrvatsku: Hrvatska se obvezala uvesti euro kad ispuni potrebne uvjete (već znamo u kojem smjeru teče to obećanje), zagarantirane su tržišne slobode pri uvozu i izvozu robe (nema poreza, carine ili kvota), i Hrvatska je dobila svoj glas unutar
zajednice.
Taj se glas čuje putem institucija Europske unije: Europskog parlamenta, Europske komisije,
Europskog vijeća, Vijeća Europske unije, Suda Europske unije i još mnogih drugih. Siguran sam da je
većina čula za te institucije, ali da ne zna po čemu se one razlikuju, koja je njihova funkcija, gdje se
nalaze i tko u njima djeluje. Ovaj članak pruža kratak uvid u uloge i djelovanje nekih od gore
navedenih institucija, ali glavna je svrha pojasniti čitatelju kako da se s njima osobno upozna (i
potaknuti ga na to). Važno je čitati i informirati se o institucijama, nema sumnje, ali iskusiti njihov rad
iz prve ruke jednostavno je nenadomjestivo. Ono što čitatelj možda do sada nije znao je da su
institucije EU-a otvorene javnosti i posjetiteljima iz svih država (pa i onima koje nisu članice Unije).
Detalje o planiranju posjeta možete naći na linku https://european-union.europa.eu/contact-
eu/visit-european-union-institution_hr, pa obrišite prašinu s putovnica i odaberite grad, a ja ću vam
ispričat kako sam ovo ljeto obišao čak četiri institucije Europske unije (i jednu instituciju nevezanu za
EU) i odati vam gdje sam se sve prijavio i iskoristio tu fantastičnu priliku. Vežite pojaseve, polijećemo.
Prva odskočna daska bio je projekt na kojem sam sudjelovao: European Youth Weeks. Mozgajući
kako da provedem ljeto na zabavan i koristan način, na Facebooku sam naišao na link za dvotjedni
projekt neformalnog obrazovanja u Heppenheimu, gradiću u Njemačkoj. Uz bogate i raznovrsne
aktivnosti koje su bile ponuđene, u sklopu projekta omogućen je i posjet Europskom parlamentu u
Strasbourgu. Stoga budno motrite što sve ulazi u sadržaj raznih Erasmus i općenito međunarodnih
projekata. Druga mi se prilika ukazala kada je profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta i
akreditirana prevoditeljica, dr.sc. Ivanka Rajh, organizirala one-of-a-kind studijsko putovanje
namijenjeno posjetu dviju institucija u Strasbourgu (bile su to Vijeće Europe i Europski parlament) i
triju institucija u Luxembourgu (bile su to Služba za hrvatski jezik Europske komisije, Služba za
hrvatski jezik Europskog parlamenta i Služba za hrvatski jezik Europskog suda). Program je bio izričito
bogat, omogućen nam je širok pregled aktivnosti tamošnjih zaposlenika, a putovanje je bilo otvoreno
studentima svih studija. Prijavilo se 33 studenta, većinom prevoditeljskog usmjerenja s Filozofskog,
ali u velikom broju i s Pravnog fakulteta.
Počnimo od crne ovce u grupi, Vijeća Europe, koje nije institucija Europske unije (ako vam se čini da
ste negdje čuli ili pročitali suprotno, vjerojatno mislite na Europsko vijeće ili Vijeće Europske unije –
znam, zbunjujući su svi ti nazivi). Vijeće Europe uključuje 46 europskih država, a osmišljeno je kako bi
jačalo demokraciju i štitilo ljudska prava na europskom tlu; u sastavu je ove organizacije bolje
poznatiji Europski sud za ljudska prava. U Vijeću nas je dočekala Glavna Tajnica Marija Pejčinović
Burić i održala kratak uvod o pravnim, arhitektonskim i jezičnim zanimljivostima Vijeća Europe, a
dotakla se i vlastitog životnog i radnog iskustva. Pošto joj obaveze nisu dopuštale da ostane s nama
predugo, prepustila nas je svojem francuskom kolegi, Denisu Hubertu, koji nam je prepričao povijest
osnivanja Vijeća (osobno je svjedočio proširenju Vijeća), objasnio glavnu svrhu Vijeća te se upustio u
aktualne događaje vezane za ukrajinsku krizu i ulogu Vijeća u njenom rješavanju. Zatim smo, uz
pratnju vodiča, razgledali dvorane i prostorije Vijeća Europe. Ono što je nama kao budućim prevoditeljima bilo od posebnog interesa bile su prevoditeljske kabine. Službeni su jezici Vijeća
engleski i francuski, a u radne jezike spadaju njemački i talijanski. Taman slučajnost da smo bili ondje
na Europski dan jezika.
Europski parlament u Strasbourgu sam, dakle, posjetio u dva različita navrata ove godine. Ipak,
koliko god ga ja posjetio, ovo je jedina institucija u kojoj se nisam susreo s hrvatskim predstavnicima.
Nadam se da problem nije u meni. Bilo kako bilo, u razgledavanje nas je povela stručna diplomantica
pa nismo bili ni usamljeni ni izgubljeni. Evo par zanimljivosti o zgradi Parlamenta: staklena
konstrukcija jedan je od mnogih simbola (i mjera) transparentnosti zajednice, a desno krilo
ostavljeno je nedovršeno kako bi odražavalo nedovršen posao Unije – EU se konstanto širi. Nakon
igranja/slikanja sa zastavama (nikad ne dosadi) razgledali smo glavnu dvoranu i nadivili se
prepoznatljivom polukrugu koji čine zastupnička sjedala. S obzirom da EU njeguje politiku
višejezičnosti, svaki zastupnik (pa tako i svaki građanin) ima pravo obratiti se Parlamentu na svojem
materinjem jeziku i dobiti odgovor na njemu. Štoviše, ljude se potiče da govore na nacionalnom
jeziku. Unija prepoznaje 24 službena jezika zbog čega zapošljava više od 2000 prevoditelja i
freelancera, više nego ikoja druga organizacija u svijetu. Ta je vojska Parlamentu osobito potrebna za
vrijeme sjednica i rasprava, jer iscrpljujući posao simultanog prevođenja zahtjeva da se prevoditelji
mijenjaju i dišu svakih 20 minuta, a šou mora dalje. Zato kažemo da se u Parlamentu smiju šalama
dulje nego igdje drugdje – treba vremena da punch line dođe od izvora do cilja.
Sljedeća na popisu bila je Služba za hrvatski jezik Opće uprave za prevođenje (DGT) Europske
komisije. Šefica hrvatskog odjela bivša je profesorica profesorice Rajh pa je upregnula cijeli tim da
nas srdačno dočeka i svačemu poduči – javiti se službi za posjetitelje je jedna stvar, ali ako osobno
poznajete nekog tko ondje radi, ugostit će vas kao VIP posjetitelja. Svatko iz prevoditeljskog tima
održao je predavanje na neku temu: od toga koje tekstove prevode i koje alate koriste (studentima
prevoditeljskog smjera korisno i poučno), pa o značaju komunikacijskog odjela unutar DGT-a koji
služi informiranju javnosti o višejezičnosti Unije, sve do mogućnosti stručnih praksi i načina na koji
regrutiraju ljude. Podsjetili su nas da nisu bitne samo jezične kompetencije za prevođenje, već
tematske i informatičke, i da je izrazito važno da smo vješti u našem materinjem jeziku jer upravo na
taj jezik prevodimo (u 99% slučajeva s engleskog). Dobra vijest je i to da nas strojno prevođenje i
umjetna inteligencija još ne mogu zamijeniti kao prevoditelje, iako se trude i usavršavaju. Za sada
smo se nagodili za neku vrstu suživota, simbiozu, u kojoj čovjek radi u službi stroja i post-edita strojni
prijevod. Zbog velikog obujma posla 37% tekstova se eksternalizira, tj. prevode ih prevoditeljske
kompanije ili pojedinci koji se jave na natječaj. Za vrijeme coffee-breaka imali smo priliku direktno
popričati s pojedinim prevoditeljima i upoznati se s njima. Kao da nas već nisu dovoljno razmazili, za
kraj su nas još odveli u menzu da se pošteno najedemo i ostali nam na usluzi za sva dodatna pitanja.
Europski parlament u Luxembourgu manje je impresivan od svog strasburškog brata, ali ničim manje
značajan. Dočekale su nas tri hrvatske prevoditeljice i posjele nas u dvoranu Schuman. Uslijedila je
još jedna prezentacija o prevođenju za EU; neke stvari koje smo već saznali u Komisiji, neke stvari
koje su specifične za Parlament. Objasnile su nam da u Parlamentu prevode za ondašnje zastupnike i,
dakako, za građane EU-a, koji imaju pravo znati što Parlament radi u njihovo ime. Trećina tekstova i
ovdje se eksternalizira agencijama i pojedincima, isto koriste strojno prevođenje, i isto se tako od
prevoditelja očekuje da perfektno poznaje materinji jezik. Predavanje smo završili temom stažiranja.
Institucije EU-a nude stipendije da privuku ambiciozne i mlade ljude te ih zaposle. Više o tome pogledajte na ovom linku https://epstages.gestmax.eu/website/homepage, i ništa ne brinite, mogućnosti stažiranja nisu ograničene na jezičare i lingviste. Osim što ne morate studirati jezik da
biste se prijavili za poziciju prevoditelja (mada je to neporeciva prednost), ima još sto raznih pozicija u svim mogućim područjima. Sve u svemu, naše su se gošće potrudile da nam omoguće kratki pregled svojih aktivnosti i zaintrigiraju nas da se jednog dana pridružimo njihovim redovima.
Naš smo izlet završili posjetom Europskom sudu i susretom s nezavisnom odvjetnicom Tamarom Ćapeta. Ova zadnja postaja bila je vrlo specifična uprava za prevođenje jer tamo prevode pravnici, a ne lingvisti. Ponovili smo do sada uhodanu rutinu: upoznali se s zaposlenicima i pratili prezentaciju. Neke smo stvari čuli već po deseti put (i to taj dan), ali uvijek se nađe i pokoja novost ili osobitost. Primjerice, dok u drugim institucijama prevladava engleski jezik, na Sudu se i dalje drži francuski (Sud je za Francuze posljednji bastion spasa od grozomornog britanskog utjecaja): svi suci obavezno moraju govoriti francuski, jezik vijećanja je francuski i službe Suda međusobno komuniciraju na
francuskom. Zbog toga Sud često koristi pivot jezike, tj. jezike-posrednike na koje se prvo prevede jezik neke manje govorene zajednice, pa onda s pivot jezika na treći. Poljski je odabran kao pivot jezik za hrvatski, stoga ako je izvorni tekst na – recimo – irskom, a niti jedan naš prevoditelj ne barata irskim, tekst se prevodi s irskog na poljski, pa s poljskog na hrvatski. Francuski je ondje prirodni pivot jezik, jer sve se prevodi na francuski. Naša nezavisna odvjetnica, koja zapravo nije odvjetnica jer nikoga ne zastupa, objasnila nam je ne samo svoje radne obaveze, a to su da savjetuje suce i sastavlja „mišljenja“, nego i kako smo završili s tako nespretnim i čudnim terminom „nezavisni odvjetnik“: naime, kada je pisala diplomski rad nije mogla naći prijevod za „advocate general“ jer tada prijevodi za većinu termina nisu još bili sistematizirani (nije ni sada niš’ bolje, mind you), pa je izmislila prijevod „nezavisni odvjetnik“ koji je iz njenog rada povučen u bazu i koji se jednostavno tako ustalio. Vještina koja se također cijeni i traži na Sudu je simultano prevođenje, pa ako ima dovoljno hrabrih znajte da ćete lako naći posao. S obzirom da su sudjelovali većinom studenti prevoditeljskog usmjerenja, ne čudi da je naš posjet bio jezično orijentiran. Dakako, našlo se i materijala za pravnike, osobito na Sudu gdje je lingvistima ionako onemogućeno zaposlenje („samo pravnici“). Ako imate drugačije interese, institucije EU-a
nude razne mogućnosti za razna područja. Samo ih trebate istražiti. Još jedna zanimljiva slučajnost za kraj – sa studijskog putovanja vraćali smo se na dan sv. Jeronima, zaštitnika prevoditelja.
O važnosti posjeta Europskim institucijama posvjedočili su službenici i zaposlenici koji su nas primili i
ugostili. Glavna Tajnica Pejčinović Burić kao mlada bila je u posjetu Vijeću Europe (nije ni očekivala
da će tamo kasnije raditi). Mnogi prevoditelji iz Komisije i Parlamenta prijavili su se za stažiranje pa
polako napredovali prema stalnom radnom odnosu. Nezavisna odvjetnica Tamara Ćapeta nije mogla
ni sanjati da će imenovati funkciju koju će jednog dana vršiti. Svi s kojima smo pričali nastojali su nas
potaknuti na ideju o karijeri u međunarodnim institucijama. Da ne spominjem koliko im je bilo drago
što se mogu susresti i popričati s Hrvatima, koji rijetko dolaze u posjet tim institucijama. Dočekuju
nas širokih ruku kako bi informirali javnost i proširili svoje ideje, osobito među studentima. Svakome
bih preporučio pa makar jedan dobro organiziran posjet nekoj europskoj (ili međunarodnoj)
instituciji.
N.B. par korisnih savjeta ako se odvažite na ovakvo (ili slično) putovanje: 1) ne dirajte zastave
izložene u tim institucijama, ne stvarajte sebi i drugima nepotrebne komplikacije („Don’t touch the
flags“ znak uredno je izložen kraj zastava, ali u potrazi za dobrim selphijem svi odreda oslijepe); 2) ne
nosite sa sobom suzavac u Luksemburg, ili ga bar vješto sakrijte, ispada da ga je zabranjeno
posjedovati u zemlji i mogli biste se naći u pravno neugodnoj situaciji (nešto što je šokiralo i naše
predstavnike koji ondje žive).
Teo Francišković