Kako protiv rata: uloga pojedinca na primjeru ukrajinske izbjegličke krize
Hrvatski jezični portal definira pojam rat kao „oružani sukob velikih razmjera između dviju ili više država, dvaju naroda, dviju ljudskih skupina“, a njegovo preneseno značenje može biti i „svađa, neprijateljstvo, borba“ u širem smislu. Vrlo je to sažeta i precizna definicija, pogodna za rječničke potrebe, ali nedostatna za naše. „Besmislen zločin protiv čovječnosti“ meni bi bila draža, mada bi se u tom slučaju definicija mogla odnositi na više pojmova. Zadržimo se na ratu, čija jezgra stvarno jest oružani sukob koji vode države ili narodi, ali čija težina zahvaća mnogo više: ratovi izazivaju izbjegličke krize, ekonomske krize, uništavaju okoliš i trate resurse na sredstva za ubijanje. Najvažnije od svega, rat pogađa pojedinca, njegovu obitelj, njegov dom, njegov dotadašnji način života, njegovu rutinu – pojedinca, koji se slučajem loše sreće našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i biva uvučen u krvavi sukob.
Rat koji je obilježio 2022. godinu trenutni je rat Ukrajine i Rusije, pokrenut ruskom invazijom na tu zemlju 24. veljače (iako bi se njegov početak mogao tražiti još u 2014.). Za vrijeme pisanja ovog članka (04.09.2022.) rat je ušao u 193. dan i ne nazire mu se kraj. Radi se o najvećem oružanom sukobu u Europi od kraja Drugog svjetskog rata. Ujedno želim naglasiti da ovo nije jedini aktivni sukob, makar je privukao najveću medijsku pozornost, i da se slične tragedije odvijaju u raznim kutovima svijeta, neke od kojih traju već duže od desetljeća. Smatram da je svaki od tih jednako bolna priča i da zaslužuje jednaku dozu pažnje, ali se u ovom članku orijentiram na rusko-ukrajinski rat zbog osobnog iskustva s ukrajinskim izbjeglicama.
Studiram ruski jezik već četiri godine, otkako sam 2018. upisao Filozofski fakultet u Zagrebu (smjer: anglistika – ruski jezik i književnost). Nedugo nakon početka rata, profesori s ruske katedre pitali su nas, studente, ima li zainteresiranih za volontiranje s ukrajinskim izbjeglicama, tj. jesmo li voljni pomoći im usvojiti hrvatski jezik ili raditi kao prevoditelji kada trebaju ispuniti obrasce, otići doktoru i sl. Javio sam se, zajedno s mnogim drugim kolegama s ruske ili ukrajinske katedre, i ubacili su me u WhatsApp grupu. Nadao sam se da će volontiranje početi kada smo stvorili grupu, u ožujku, ali se zbog birokracije sve malo odužilo i organizatori su nas pitali za pomoć tek u lipnju. Tada sam već bio zauzet ispitima i imao planove za ljeto, pa nisam bio slobodan.
Prvi od tih planova bio je boravak na Krku, gdje sam imao priliku upoznati se s grupom Ukrajinaca koji su ondje radili kao sezonski radnici. Bilo im je drago što mogu s nekim komunicirati i pozvali su me na večeru. Večera je započela smijehom i veseljem, ali je završila suzama. Podijelili su sa mnom tužna iskustva bježanja iz Ukrajine, objasnili koliko ih je potresao rat, i rekli da su svakodnevno u kontaktu s obitelji koja je ondje ostala: muževima i sinovima koji su se ostali boriti. Nakon Krka, sudjelovao sam na European Youth Weeks projektu u Heppenheimu, gradu u Njemačkoj. Radi se o internacionalnoj razmjeni s gotovo 40 mladih iz 10 zemalja Europske Unije čiji je cilj poticanje na građanski aktivizam. Bio je to moj prvi projekt neformalnog obrazovanja. Sudionici su bili smješteni u jednoj kući, Haus am Maiberg, gdje je ujedno bila smještena obitelj iz Ukrajine. Razgovori s devetogodišnjom Ukrajinkom, koja se voljela pridružiti nama sudionicima projekta dok bi odmarali od raznih aktivnosti, dodatno su me potaknuli da se angažiram pri povratku u Zagreb.
Drugom polovicom kolovoza napokon sam se javio za volontiranje. Učim grupu od osmero Ukrajinaca (6-16 godina) čitati, pisati i govoriti hrvatski, i nastavit ću ih obučavati sve do početka fakulteta, dakle do listopada. Najprije sam se dogovorio za raspored s njihovim odgojiteljima (svih osmero su siročad – ne zbog rata) i održao im pokusno predavanje da testiram svoje nastavničke sposobnosti. Prvi je sat, dakle, više služio kao poduka meni nego njima. Djeca su pokazala interes, odgojitelji su bili zadovoljni mojom izvedbom, pa smo se složili da nastavim s podučavanjem. Nastavu im držim pet dana u tjednu (ponedjeljkom i utorkom radim pa tada nisam dostupan), osim ako imaju neku aktivnost isplaniranu nedjeljom, koja u tom slučaju postaje moj slobodni dan. Savjetovao sam se s prijateljicom koja je prije obučavala izbjeglice iz arapskih zemalja hrvatskom jeziku o metodama koje je ona koristila i dobio od nje korisne materijale. Prvi tjedan koncentrirali smo se na abecedu i neke osnove (hvala, molim, dobar dan…), izoštrili novo pismo diktatima i poboljšali raspoznavanje novih slova vježbama čitanja. Jednom kada su usvojili latinicu, nastavili smo dalje s gramatikom i vokabularom. Drugi smo tjedan, dakle, vježbali upoznavanje (zovem se, moje ime je, kako se zoveš…), raspoloženja (dobro sam, loše sam, kako si…), glagol „biti“, negacije i pitanja. Nakon dva tjedna sastavio sam im provjeru znanja, da vidim koliko prate i trebam li se vratiti nekim lekcijama, te su me ugodno iznenadili odličnim rezultatima. Ovaj ponedjeljak (05.09.2022.) kreću u školu, u nove avanture, pa ću od sada također pomagati i sa školskim gradivom. Čim budu okruženi hrvatskim jezikom, siguran sam da će ga tim prije usvojiti. Jedina je iznimka od svega rečenog najmlađi, šestogodišnjak, s kojim radim odvojeno od ostalih sedmero jer on ne bi mogao držati korak s grupom. S njim i dalje ponavljam abecedu koliko god mu to koncentracija dopušta, a sad kad je krenuo u vrtić nadam se da će i sam pokupiti dosta riječi i izraza. S prijateljem polako dogovaram da me zamijeni jednom kada fakultet počne kako bi grupa i dalje dobivala svu potrebnu pomoć i podršku. Pametna su i vrijedna to djeca, i želim im mnogo uspjeha u životu.
Tragedija po ljudski život izazvana ratom nije ništa novo. Ratovi su se vodili otkako – kao vrsta – znamo za sebe i naivno je misliti da ćemo ih ikada iskorijeniti. Njihova priroda može se promijeniti, i mijenja se, ali šteta koju nanose nevinima konstantna je posljedica. Što može učiniti pojedinac protiv svog tog ludila koje je preživjelo ispit vremena? Može se mnogo toga, direktno ili indirektno. Ako živiš u demokratskoj zemlji i imaš pravo glasa (a to je „pravo“ i svojevrsna „privilegija“, jer nemaju ga svi u svijetu) koristi ga mudro – biraj one opcije koje zagovaraju mir, koje ne šalju vojsku u prekooceanske države, ne potiču vojnu industriju, već pomažu ljudima zahvaćenima ratom. To ne košta ni lipe, samo traži od tebe da ubaciš papirić u kutiju – ništa lakše. Unesrećenim ljudima možeš pomoći i raznim donacijama koje im dopremaju udruge poput Crvenog križa. To su ljudi koji u većini slučajeva izgube doslovno sve. Razveselit će ih što god da možeš pružiti. Solidarnost možeš pokazati i volontiranjem, što toplo preporučujem. Tada si direktno uključen, direktno pridonosiš, pri čemu olakšavaš ljudima da se priviknu na novo okružje i da polako stvore nov život. Ponekad je potrebno tako malo da usrećiš drugog, a samo će te iskustvo garantirano ispuniti.
Teo Francišković