Utjecaj razvoja komunikacijske tehnologije na odnose moći u društvu
Inovacije u komunikacijskoj tehnologiji sa sobom uvijek donose slobodniju komunikaciju i pristup informacijama. Započevši s tiskanom knjigom, nastavljajući s radijem i televizijom te kulminirajući u internetu, značaj medija i informacija je u društvu postajao sve veći. Danas mediji u tolikoj mjeri obuhvaćaju društvo i pojedince u njemu, da je sva kultura i sav društveni život medijski posredovan – svi mi zajednički doživljavamo svijet kroz medije i njihovo predočenje stvarnosti. Pritom to ne znači samo da se svi aspekti života medijski prate; sama je logika razmišljanja i komuniciranja podređena dominantnom mediju, i to do te mjere da se politički sustavi, institucije i akteri transformiraju sukladno medijskoj logici, prilagođavajući se njezinim „pravilima“. Naime, politika, zajedno s mnogim drugim područjima (poput umjetnosti), ne može postojati autonomno i nezavisno od medija, jer bi u tom slučaju bila odsječena od stvarnosti koju mediji prikazuju građanima. Njeni akteri su stoga primorani prilagoditi svoju komunikaciju potrebama vodećeg medija (i njegove publike) – primjer su političari koji nastupaju na televiziji, gdje je za njih nužno da nauče i savladaju specifične komunikacijske vještine i govor tijela, prilagođene tom mediji.
Kako dolazak svakog medija utječe na komunikaciju te pristup informacijama, mijenjaju se i odnosi moći u društvu, jer društvene skupine stječu nove mogućnosti za širenje svojih interesa, ideja i misli. Tiskana knjiga je tako pružila većem broju ljudi mogućnost posjedovanja knjiga – šira publika ih je mogla razumjeti jer nisu više bile pisane isključivo na latinskom jeziku. Radio i televizija su doveli do jačanja novinarstva, čime je ono moglo početi vršiti nezavisni nadzor nad politikom i društvom, ali su i omogućili političarima komunikaciju s cijelom nacijom. Sada je red na internetu, primarno društvenim mrežama, da povećaju pristup informacijama, ali uz jednu bitnu razliku – ključna je inovacija digitalnih medija jačanje međusobne komunikacije korisnika. Naime, kod svih su drugih masovnih medija u povijesti konačnu riječ u pogledu objavljenog sadržaja imali vlasnici medija (tiskare, novinske redakcije) – oni su odlučivali koje će se informacije širiti te što će postati vijest u društvu. Korisnici takvih medija bili su isključivo primatelji poruka, informacija i vijesti; internet tu logiku okreće naglavačke, jer su korisnici istovremeno primatelji i prenositelji ogromnog broja informacija. Gubitak monopola nad širenjem informacija (a samim time i nad oblikovanjem javne svijesti i mnijenja) i njegovo raspršivanje na sve društvene grupe dovodi do evolucije odnosa moći; sada sve društvene grupe (NGO, građani, pojedinci, privatne tvrtke) mogu samostalno utjecati na javnu percepciju i svijest, mimoilazeći potrebu za novinarskim redakcijama. Bilo koja od navedenih skupina može samostalno objavljivati sadržaj na društvenim mrežama te ga pretvoriti u viralnu vijest bez da su ga novinarske redakcije inicijalno „progurale“ (štoviše, one u takvoj situaciji moraju medijski popratiti takve objave, umjesto da su ih samostalno plasirali u društvo).
Kako se ova radikalno nova logika odnosa društva i digitalnih medija odrazila na djelovanje političara? Političari sada putem digitalnih medija mogu stupiti u direktni kontakt s biračima i javnošću radi širenja svojih poruka. Time u pogledu (pozitivne) nacionalne vidljivosti sve manje ovise o novinarskim redakcijama – u doba televizije i radija široj javnosti mogli su se obratiti samo ako su ih mediji odlučili prenositi, a i tada su novinarske redakcije imale zadnju riječ o njihovom prikazu javnosti. Odličan je primjer za to Donald Trump; novinarske su ga redakcije, izuzevši Fox News, slabo podržavale zbog nekonvencionalnih nastupa te neprilagođenih stavova i izjava, gotovo stalno ga kritizirajući i opovrgavajući u tekstovima, reportažama i vijestima. Ali dostupnost društvenih mreža (primarno Twittera) omogućila mu je da vodi opsežnu (i osebujnu) digitalnu komunikaciju, zaobilazeći novinarske redakcije svojim objavama i direktno stupajući u komunikaciju s biračima. Objave su mu često bile kritizirane da šire dezinformacije te da negativno utječu na američko društvo, ali je neupitno da su imale veliki utjecaj na njegovu publiku – u njima ih je motivirao da šire njegove izjave i misli te je često preuzimao njihove memeove i izjave, hvaleći ih.
Kada promatramo hrvatske političare i njihovu upotrebu digitalnih medija, vidljivo je da prevladava nerazumijevanje mogućnosti digitalnih medija te neuviđanje jedinstvene logike komunikacije koju pružaju. Objave hrvatskih političara na društvenim mrežama nastavljaju praviti jasnu distinkciju između prenositelja poruke i primatelja poruke, bez nastojanja da se potakne međusobna komunikacija i snažnije povezivanje; jedina im je uloga da se javnost upozna s idejama i stavovima političara. Objave predsjednika Zorana Milanovića, te premijera Andreja Plenkovića, uvelike prate tu staromodnu logiku komunikacije putem medija. No unatoč tome, oni uspješno koriste mogućnosti digitalnih medija da samostalno plasiraju vijesti i informacije u javnost, i to mimo novinarskih redakcija – svima su poznata njihova „prepucavanja“ na društvenim mrežama.
Pritom uvijek postoje iznimke – pojedini hrvatski političari uviđaju i razumiju digitalne medije te su u stanju koristiti njihove jedinstvene mogućnosti komunikacije. Primjer su Tomislav Tomašević za vrijeme lokalnih izbora 2021. godine te Miroslav Škoro za vrijeme predsjedničkih izbora 2019. godine. Dok je Tomašević u svojim objavama na društvenim mrežama tražio od korisnika da navedu probleme koji ih posebno muče, kako bi bio bolje osviješten o njima, Škoro je na Facebooku najavio i održao live stream za svoje pratitelje, gdje je uživo čitao njihove komentare i odgovarao na njih, ali i doveo Željka Pervana kako bi zabavili pratitelje.
Iako političari nisu u potpunosti prihvatili i savladali mogućnosti koje donose novi mediji, neminovno je da će u budućnosti prilagoditi svoje djelovanje i komuniciranje logici digitalnih medija. Vidljivost političara tako će sve manje ovisiti o tradicionalnim medijima te će oni moći samostalno stupati u kontakt s biračima, ali i plasirati informacije u društvo. Isto vrijedi i za građane, koji će biti u stanju prerasti iz pasivnih promatrača i primatelja informacija u aktivne građane, koji samostalno stvaraju i šire informacije te utječu na društvo i druge skupine. Time će imati nikad viđenu moć, ali i nikad veću odgovornost – s povećanom sposobnošću i lakoćom stvaranja i prenošenja vijesti i informacija se otvaraju vrata za nazadno djelovanje na društvo, jer se lažne vijesti mogu slučajno (ali i namjerno) širiti kako bi se oslabile demokratske norme i vrijednosti.
Matej Mikašinović-Komšo je diplomirani politolog sa Sveučilišta u Zagrebu. Od početka studiranja se zainteresirao za istraživanje i pisanje, provodeći kvalitativne i kvantitativne analize te pripremajući informativne i znanstvene tekstove, u svrhu praktične primjene stečenog znanja. Interesne teme su mu politička participacija, politička komunikacija, digitalna komunikacija, teorije zavjera i digitalno djelovanje ekstremističkih skupina. U slobodno vrijeme voli čitati knjige, igrati video-igre i kuhati.