Kategorije
Uncategorized

Iskustvo sa radionice u Osijeku – Mirovni aktivizam: Jučer, danas i sutra

Iskustvo sa radionice u Osijeku – Mirovni aktivizam: jučer, danas i sutra

22. decembra 2021. Omladinski centar Crna kuća iz Novog Sada objavio je poziv za regionalnu radionicu “Mirovni aktivizam: jučer, danas i sutra” u saradnji sa organizacijama Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska, Danes je Nov Dan – Slovenija i Gong – Hrvatska. Vidjela sam objavu na Facebook-u i inicjalno pomislila da mi je ta tema daleka taman toliko da nema neke logike da se prijavim, jer se nikada ranije nijesam direktno bavila mirovnim aktivizmom. To je bila moja prva misao, a onda sam shvatila da sam uradila istu stvar koju sebi uradim svaki put kada naiđem na ovakav tip poziva. Ta misao je bila neka vrsta mentalnog šamara, koji me je natjerao da se prijavim, ako ništa drugo, kako bih se zahvalila organizatorima i organizatorkama što prepoznaju važnost ove teme i upoznavanja mladih sa njom u ovom konkretnom socio-političkom momentu. To što imam 29 godina me je natjeralo da pretpostavim kako su male šanse da uopšte prođem, ali, pomislih u sebi, zašto da ne probam? Ispostaviće se da je to bila prva u nizu predrasuda koje ću razbiti prijavom za učešće na ovom događaju. Odlučila sam da ’zaboravim’ na prijavu i da nastavim da radim na obradi dokumentacije za Generalni Urbanistički Plan Novog Sada za period do 2030. godine. Usred analize planova, razočarana radom gradskih urbanista, 20. januara dobijam potvrdu o učešću, sa još troje mladih ljudi iz Beograda. Istovremeno sam bila šokirana, presrećna, zahvalna na ukazanoj prilici i jako ushićena što ću, poslije nekoliko godina kovid režima života, konačno izaći van granica Srbije i Crne Gore – mojih jedinih relacija posljednje 3 godine.

Putovanje od Novog Sada do Osijeka trajalo je par sati i poslužilo kao sjajan način za upoznavanje sa ostalim učesnicima iz Srbije.

Kao neko ko se nije bavio pojmovima mira i rata i svim njihovim značenjima, bila sam iznenađena kada sam shvatila da mir nije samo odsustvo rata. To je prva predrasuda koju sam srušila u prvim satima boravka u Osijeku. Iz ove perspektive, mir bih definisala kao period prosperiteta za sve činioce društva, kroz ostvarivanje ljudskih prava i osiguranu socijalnu bezbijednost. To je period u kom se građani ne osjećaju kao izbjeglice u svojoj zemlji. Tokom radionica smo se upoznavali sa ljudima koji su se borili ili se i dalje bore za ovakav mir. Kartice sa jedne od radionica, sa informacijama o antiratnoj kampanji i mirovnom aktivizmu u Hrvatskoj i regiji 1990-ih, dale su nam dublji uvid u mrežu ljudi sa Balkana koji su se zauzimali za čovjeka u ’Drugom’, svjesni da demonizacija neprijatelja vodi ka demonizaciji nas samih. Postalo je jasno da su kanali borbe raznovrsni i da je u interdisciplinarnosti korijen širenja frontova tog dejstva.

Sama činjenica da su neke radionice organizovane od strane ljudi koji su dio edukativnog sistema, ulila mi je nadu da je promjena iznutra moguća. Sa jedne strane katedre su profesori i nastavnici koji vode svojim primjerima i prenoseći svoje znanje na mlađe generacije. Divno je kada takvi ljudi inspirišu svoje učenike, sa druge strane katedre, na proaktivnost, jer je ona katalizator svake promjene, a naročito u vremenu sistemski generisane kolektivne apatije. Boravak sa tih deset mladih ljudi, ali i ostalih mentora mlađih od mene, razbio mi je narednu predrasudu—okružena naslovima iz medija i sa socijalnih mreža, stekla sam utisak da je Gen Z apsolutno nezainteresovana za bilo koju formu borbe za opšti interes. Ovim putem im se na tome javno izvinjavam, i od srca im se zahvaljujem što su me ubijedili u suprotno.

Finalno otkrovenje za mene je bilo ono koje mi je otvorilo oči po pitanju uvjerenja iznešenog na početku ovog teksta — vjerovala sam da se nikad ranije nijesam direktno bavila mirovnim aktivizmom. To je opovrgnuto onog trenutka kada smo zaključili da je mirovni aktivizam podjednako i borba za radnička prava, i za prava žena, i za prava LGBTQ+ zajednice, i za životnu sredinu, i za tolerantnije društvo. Shvatila sam da u svojoj borbi nijesam izdvojila vrijeme da sagledam širu sliku. Zato sam se, između ostalog, osjećala usamljeno, dok je borba, iz te perspektive, djelovala uzaludno. Predaja, doduše, nikada nije bila opcija.

Koliko god priča o ratu i stradanju nedužnih ljudi bila teška i bolna, ja sa ove radionice odnosim emocionalnu katarzu prouzrokovanu ojačanom vjerom u mogućnost promjene. Nju vidim u proaktivnosti i samoorganizovanju građana različitih godina, zanimanja, ekonomskih i socijalnih statusa. Na taj način se formira heterogena zajednica koja omogućava borbu na različitim frontovima. Umrežavanje ovakvih lokalnih zajednica na globalnom nivou djeluje kao ozbiljan kandidat za nosioca promjene socijalne paradigme u regionu.

Na kraju, rekla bih da je više nego evidentno da čovjek, kao, uostalom, i bilo koja druga životinja, kreće u (re)akciju iz samo dva razloga – iz ljubavi ili iz straha. Mogućnost ovladavanja ovim instinktom leži u edukaciji. Razlike nas čine jačima – to je dokazala evolucija, a to dokazuje i svako ko odluči da svom ’strahu’ pogleda u oči. Najčešće je u njegovom korijenu neznanje koje nas čini tlom podložnim za sijanje strahova od drugog i drugačijeg. Zato je akcenat na edukaciji koja nam je dostupna samo ako počnemo da slušamo jedni druge kako bismo istinski čuli drugu stranu, a ne samo kako bismo dali repliku na ono što smo čuli.

Ekipa iz Društvenog ateljea u Osijeku bila je sjajan domaćin. Iskreno sam zahvalna što sam imala mogućnost da stupim u kontakt sa svim tim mladim ljudima. Društveni atelje sada doživljavam kao svoje mjesto, kao bezbijedni prostor u kom mogu da iskažem svoje ideje i da budem saslušana, da znam da su oko mene ljudi koji, kada mi postave pitanje, to ne rade kako bi me ubijedili u sopstveni stav, već kako bi me natjerali da u novoj iteraciji ispitam svoje postojeće stanovište. Nijesam imala pojma koliko mi je ta energija nedostajala u životu. Ona se, po mom povratku u Novi Sad, prelila i na ljude iz moje okoline. Bila je okidač da mnogo sigurnije i sa mnogo više elana krenem da se borim za grad – kroz struku, kroz uključivanje i alarmiranje zajednice, kroz istupanje u javnosti kada mislim da je to važno, kroz proširivanje polja ličnog dejstva, kao i kroz povezivanje sa drugim ljudima. Ta mreža ljudi samo nastavlja da se širi i grana. Talas energije na kom se vozim još nije stao. On se svaki put obnavlja kada mi učesnici radionice pošalju podršku tokom rada na lokalu. To me je potaklo da se obratim i zahvalim Rambu, čiju sam karticu vidjela na pomenutoj radionici. Nadam se da ga je žar te vatre makar malo ogrijao i vratio mu vjeru u mlade ljude, na način na koji to bio slučaj sa mnom. Malo je reći da bih svakom aktivisti preporučila ovakvo iskustvo. Lijepo je slušati ljude i biti slušan u sigurnom prostoru.

Pozdrav za ekipu koja kad se probudi može da ode na burek i jogurt! 😊

Jovana Radević

učesnica radionice “Mirovni aktivizam: jučer, danas i sutra”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.