Kategorije
Uncategorized

Sindikalna budućnost bit će mlada ili je neće biti

Sindikalna budućnost bit će mlada ili je neće biti

„OK boomer“. Jednostavan izraz od dvije riječi koji je obilježio stav dviju generacija mladih, tzv. milenijalaca i generacije Z, tzv. zoomera. Taj stav je da osobe koje su starije, naročito one koje su odrasle i živjele su u uzlaznim godinama nakon Drugog svjetskog rata i prosperitetu koji je slijedio neko vrijeme nakon obnove, ne razumiju i nemaju pravo im držati prodike jer su kroz cijeli svoj život uživale privilegije koje oni danas nemaju – niske cijene, priuštivo stanovanje, pristojne plaće, balans posla i života te osnivanje obitelji. On također služi kao osuda zastarjelih institucija u društvu koje se čine previše tvrde, kao utezi ili kao opresivan ostatak sustava koji je doveo njihove živote u takvo stanje. Gdje tu spadaju sindikati?

Sindikati su danas jedna relativno dugovječna institucija, ipak vuku korijene iz 18. stoljeća. Današnji sindikati su širok spektar raznolikih organizacija. No, ono što je mnogim sindikatima danas zajedničko jesu sve viša prosječna dob članstva i sve manje brojke novih, mlađih članova. Zašto je to tako? Što mladi misle o sindikatima?

Za početak, treba odmah odustati od ideje da se stavovi mladih o ovoj ili bilo kojoj temi mogu generalizirati i primijeniti na cijelu populaciju. Mladi nisu monolitna društvena skupina, već široka i heterogena skupina čiji život, pa time i stavove, formiraju mnogobrojni faktori. Tako je zanimljivo gledati razliku između zapada i Hrvatske. U SAD-u je postotak članova sindikata u ukupnoj radnoj snazi pao s nekoć 35% na današnjih samo 11%. Paralelno s tim, prema anketi iz 2020., 65% Amerikanaca podržava sindikata, a najviše mladi, s čak 71%. No, unatoč velikoj podršci sindikatima, prema podacima Ureda za statistiku SAD-a tek 4.4% radnika rođenih 1997. ili kasnije su članovi sindikata. 

Na Starom kontinentu, priča je malo drugačija i ima više varijacije. S jedne strane, postoje sindikati poput njemačkog Ver.di, općeg sindikata s oko 2 milijuna članova i jakom omladinom te strukturom koja njeguje učlanjenje mladog članstva, aktivizam mladih unutar sindikata te poticanje mladih s potencijalom da preuzmu odgovornije pozicije unutar sindikata. S druge strane, sindikati u Hrvatskoj dugo upozoravaju kako članstvo sindikata sve više stari, brojke članova opadaju, ali ne zato što se radnici iščlanjuju, već zato što, uz razloge poput strukturalne promjene ekonomije, članstvo stari i odlazi u mirovinu, a novi članovi, mlađi članovi, se manje učlanjuju. Kad razmišljamo o ovoj razlici, jedan razlog je odmah sasvim jasan – u Njemačkoj je demonizacija ostavština socijalističkih država u nekom djelu zaobišla sindikate, dok je u Hrvatskoj u javnom prostoru zavladao snažan anti-sindikalan sentiment gdje ih se upravo gleda kao relikte bivšeg socijalističkog sustava, koji jedino postoje da čuvaju pozicije radnicima i sprječavaju ulazak u suvremeno, fleksibilno tržište rada. Dalje od toga, mladi kod sindikata vide neuspjehe da zadrže radna mjesta svojih članova, što je prvenstveno rezultat loše gospodarske politike koja je uništila mnoge industrijske pogone u Hrvatskoj, a ne neuspjeh sindikata. U istraživanju o mladima koje je izdala Zaklada Friedrich Ebert, samo 16% ispitanih ima povjerenje u sindikate, 37% ih je neutralno, 37% nema povjerenja i 10% ih ne zna. Time sindikati ne uživaju povjerenje od mladih koje uživaju vojska, policija i Crkva, već su negdje u rangu hrvatskog pravosuđa, NATO-a i velikih tvrtki, što nije laskava pozicija. 

Jednu perspektivu tu je ponudila Sandra Kasunić, aktivistkinja i jedna od suosnivačica sindikata SKUPA, koja je inače iz Minhena gdje je između 2011. i 2017. djelovala u omladinskoj sekciji već spomenutog sindikata Ver.di. „Ne može se očekivati da će mladi imati prosvjetljenje i da će odjednom prepoznati potrebu da se učlane u sindikat“, kaže Sandra. „Ako ja ne razumijem tu organizaciju i ne vidim da ta organizacija nešto radi od čega imam korist, ne mogu očekivati visoko povjerenje u nju“, dodaje. Sličnu perspektivu dijeli i Nediljka Junaković, stručna suradnica za edukaciju i mlade Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), a također radi i s njihovom Sekcijom mladih: „Mislim da mladi imaju nepotpunu percepciju sindikata jer ne čuju puno o tome što mi radimo. Kad mladi dobiju informacije na našim savjetovanjima i kad saznaju da pravno savjetovanje mogu dobiti kao članovi sindikata, onda shvate vrijednost sindikata“ te dodaje „No svi ti naši napori nisu dovoljni, potrebna je sustavna edukacija kroz npr. građanski odgoj i obrazovanje. Mladi ne znaju dovoljno o sindikatima i još dobivaju predrasude iz medija o sindikatima“.

U čemu je onda razlika u uspjesima sindikata koji, unatoč padajućem trendu učlanjivanja mlađih članova, održavaju prisutno i relativno aktivno članstvo? „Radili smo puno outreacha, išli smo po školama gdje se odvija nastava za dualno obrazovanje, što nam je glavna ciljna grupa“, priča Sandra, naglašavajući da nije samo stvar dolaska do mladih, već i pristupa kako ih pokušava uključiti: „Dosta smo radili da se privuče dodatne mlade jer smo radili fešte, roštiljali skupa, družili se. Nismo imali pretjerani formalizam. Za uključivanje mladih mora biti elementa zabave. Ne može se sve svesti na zabavu, ali je to važan dio organiziranja mladih. Nešto se zakotrlja kad vidiš da se ljudi zabavljaju i da je kolektiv otvoren i možeš pričati. Šansa je veća da će se mladima to svidjeti jer im to neće biti smor. A tako se može uvesti veći dio tih koji su zainteresirani i kao aktivne osobe“. 

Nediljka dijeli sličan sentiment da su društveni događaji dobar način kako privući mlade i dodaje: „Prije je sindikat bio jedna od rijetkih organizacija koja je organizirala društvene događaje za članove, sportske susrete, ljetovanja i sl. a danas se mladima nudi dosta više toga kroz različite neformalne udruge i inicijative. Na taj način se isto približava sindikat mladima.“ Nediljka također zaključuje: „Sindikati su još uvijek često staromodni u komunikaciji s mladima. Mnogi stariji sindikalisti ne znaju kako pristupiti mladima. Mlade treba dodatno i na poseban način poticati da se aktivno uključe u sindikalne događaje, a sindikalnim povjerenicima je često teško smišljati posebne pristupe ili za to jednostavno nemaju vremena“.

Kad se jednom mlade uspije privući u sindikat, pitanje ostaje kako ih zadržati? Tu ostaje i dalje pitanje kako mladi vide sindikat, često kao jednu zastarjelu instituciju koja ne reflektira njihove vrijednosti o radikalnijoj razini sudjelovanja i demokracije te, s druge strane, ne vidi njihove potrebe. Nediljkin komentar pokazuje da su sindikati kod nas svjesni tog problema, no promjene su teške i moraju se desiti na razini cijele organizacije, od samog vrha do najniže strukture, ne samo kao operativne, već i kao političke odluke da se napravi prostor za mlade. I to je možda puno teže postići nego samo doći do mladih i dovesti ih na neki zanimljiv događaj da se upoznaju sa sindikatom. „Sindikati nemaju agendu uključivanja mladih, a razina demokratičnosti nije dovoljna da privuče mlade“, objašnjava Sandra jer niti sindikat poput Ver.dija nije imun na probleme okršaja percepcija mladih i starijih unutar iste organizacijske strukture. „Mladi nisu tokeni i nije dovoljno da budu u pasivnom članstvom. Da bi uključio mlade moraš im nešto ponuditi, a pitanje suodlučivanja je to ključno, kako bi se njihov glas i perspektive čuli i da će te perspektive možda biti radikalnije. Sindikat to mora moći izdržati i uvažiti“, zaključuje Sandra. 

SSSH tako ima Sekciju mladih koja djeluje unutar sindikata, a u Ver.diju postoje omladinske sekcije, ali Sandra naglašava da one djeluju autonomno i to je ključno jer tako mladi naprave prostor za sebe, uče djelovati, uz mentorstvo tzv. omladinskih tajnika, koji su profesionalci sindikata i pružaju podršku radu takve sekcije. Kad se takve autonomne sekcije uspostave i donose svoje odluka, mladi onda aktivno zagovaraju unutar strukture samog sindikata da postignu svoje ciljeve. To omogućuje ne samo da se dio mladih ozbiljno aktivira, od 1000 ljudi je bilo 20-30 aktivista, spominje Sandra, nego i da imaju osjećaj vlasništva nad organizacijom i procesima unutar nje. 

Što na kraju zaključiti? Mladi nemaju nužno negativne percepcije prema sindikatima, ali te percepcije formira njihova okolina: obitelj, društvo, mediji, a često negativne percepcije proizlaze iz predrasude i nepoznavanja tih organizacija. Tome se može doskočiti tako da se mladima direktno pristupi, preko škola ili drugih mjesta gdje mladi provode vrijeme i tako da ih se pozove na sadržaj koji će im dati osjećaj da su željeni, dobrodošli i da budu među vršnjacima sličnim njima samima. No, potom je ključno pitanje što im se nudi kako bi imali osjećaj da nisu samo članovi, korisnici usluga sindikata, već aktivni sudionici i oblikovatelji organizacije unutar koje se nalaze kao živog, promjenjivog organizma. To je ključna točka kvalitetne integracije mladih i to je točka gdje mnoge organizacije, ne samo sindikati, nisu uspješne. Zbog toga vodstva sindikata i cijela organizacija moraju prepoznati da je za opstanak sindikalnog pokreta važno imati mladu, vitalnu energiju koja će osigurati njegov kontinuitet. Sindikalna budućnost bit će mlada ili je uopće neće biti.

Autor: Sven Janovski

Sven Janovski dugogodišnji je aktivist i radnik u civilnom društvu s preko 10 godina iskustva rada u zagovaranju i javnim kampanjama u raznim područjima, poput zaštite okoliša, ljudskih prava, prava mladih, radničkih prava, nezavisne kulture.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)